Poštovani čitatelju, draga čitateljice,
Jučer je bio – Dan vještica, kod naš stalno osporavani, a opet slavljeni datum. Da li je to u suprotnosti s hrvatskom tradicijom ili tek jednostavna zafrkancija, ostavit ćemo dežurnim higijeničarima, ali nama će dobro poslužiti za pozadinu jedne kolumnu bajkovitog naslova. Kako sam ja ipak energetičar, a ne dječji pisac, ova će kolumna biti o biomasi, pravoj Pepeljuzi među ostalim obnovljivim izvorima energije. Dakle, Dan vještica, o tome ćemo se sigurno složiti, obilježava se kada jesen već ulazi u svoj vrhunac – još uživamo u bogatim plodovima, ali zima već ozbiljno kuca na vrata. Na većini kontinenta, sezona grijanja je već davno trebala početi pa je vrlo aktualno pitanje i kako se i čime grijemo. Najava hladne zime aktualizira staro pitanje sigurnosti opskrbe energijom, ali i vraća pitanje – kada će Hrvati otkriti biomasu? Kakvu sad biomasu, pitat će neki. I to s pravom, jer ogrjevno drvo i nije neka novost, koristi se i danas širom Hrvatske i više nego što znamo ili želimo priznati, ali i nije način grijanja koji bismo željeli često viđati u (možda ipak jednom) razvijenoj i bogatoj, danas europskoj Hrvatskoj.
Sama tehnologija toplana na biomasu trebala bi inače za Hrvatsku biti nešto posve opće prihvatljivo i često viđeno. U zemlji koja se ponosi podatkom da je gotovo polovicom pokrivena šumom, korištenje biomase za energiju trebalo bi biti nešto posve prirodno. Često smo barem na ovim stranicama spominjali i prvu općinsku toplanu u Pokupskom, nagrađeni europski projekt koji smo razvijali skoro sedam godina. Toplana kakva je izgrađena u Pokupskom ima u Sloveniji već na desetke, a samo u austrijskoj pokrajini Štajerskoj – više od četiri stotine!
Dakle, kad spominjem biomasu, mislim u prvom redu na potpuno automatizirane kotlove i peći na pelete koji se korisniku dovoze cisternama, na male, srednje i velike toplane (drvna sječka ili iverje) koje griju cijela naselja ili male gradove. Sve to tema je o kojoj se piše, koju se analizira i razvija puno godina, nešto se malo takvih kotlovnica i napravilo, ali još uvijek puno, puno premalo. Teško je i ne povući paralele s ostalim obnovljivim izvorima koji svi bilježe značajan porast, nove proizvodne objekte, ali i svjetlu budućnost u vidu planiranih i projekata u razvoju. Prije samo desetak godina nismo pravo ni znali kako vjetroelektrane izgledaju, a danas su skoro posvuda. Jedino biomasa ostaje vječita Pepeljuga među obnovljivim izvorima energije i stalno je tu negdje pred vratima, samo što nije, nikako da krene. Trebamo li se stalno podsjećati da nam je gotovo pola države pokriveno šumama i da je šuma (ili bi to barem trebala biti) jedna od najvećih vrijednosti koje hrvatski narod (još) posjeduje?
Uspješno korištenje biomase leži u malim projektima, u velikom broju korisnika i u dobroj organizaciji. Tu nema brzog bogaćenja i velikih profita, ali ima mogućnosti za rad i za blagostanje čitavih hrvatskih regija koje su danas bogate šumom i malo čime drugime. A kod nas se potiču i od strane države pomažu jedino manje ili više grandiozni projekti poduzetnika i poduzetnika, velika kogeneracijska postrojenja koja onda toplinu niti mogu niti namjeravaju koristiti. Daleko je to od stvarnog interesa države, ali o tome šutimo ili to naprosto – ne razumijemo.
Fascinantno je bilo pratiti i situaciju oko poticanja biomase kroz europske fondove, tog univerzalnog čarobnog štapića (ovo je bajkovita kolumna, sjećate se?) od kojeg svi puno očekujemo. U razdoblju od 2011. do 2013. godine u sklopu pretpristupnog programa IPARD bilo je moguće financiranje izgradnji toplana na biomasu za općine i gradove kroz posebnu mjeru 301 – Poboljšanje i razvoj ruralne infrastrukture. Natječaje u okviru IPARD programa operativno je provodila Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju te su objavljena ukupno tri natječaja s pozivom na dostavu projektnih prijedloga (dva natječaja tijekom 2011. godine te jedan natječaj tijekom 2012. godine).
Prema najavama iz tadašnjeg Ministarstva poljoprivrede više puta istaknutim na javnim skupovima, ova se mjera trebala nastaviti u sklopu Operativnog programa ruralni razvoj 2014-2020. čiju radnu verziju te u rujnu 2013. godine Ministarstvo poljoprivrede objavljuje na svojim Internet stranicama. U ovom je dokumentu uključena mjera Poboljšanje i razvoj ruralne infrastrukture kroz koju je moguće između ostalog financirati i izgradnju toplana na biomasu, a predviđeni korisnici su općine, gradovi i županije te ustanove u njihovom vlasništvu odnosno osnivanju, a uz uvjet da se ulaganje vrši u ruralnim dijelovima Hrvatske odnosno u naseljima s manje od 5 000 stanovnika. Na temelju ovih najava i radne verzije OP Ruralni razvoj u nizu hrvatskih županija, gradova i općina pokrenuta je izrada projektne dokumentacije za veći broj projekata izgradnje toplana/kotlovnica na biomasu s ciljem prijave na natječaje za korištenje strukturnih fondova EU.
Nažalost, u veljači 2014. godine Ministarstvo poljoprivrede na svojim Internet stranicama objavljuje konačnu verziju OP Ruralni razvoj koja se šalje na odobrenje Europskoj komisiji, pri čemu je u ovoj verziji izbrisan dio mjere koja predviđa financiranje izgradnji toplana na biomasu. Europska komisija odobrila je OP Ruralni razvoj u svibnju 2015. godine te u konačnoj verziji također nije predviđeno financiranje izgradnji toplana na biomasu. Kako i zašto se to dogodilo, zapravo nije poznato, ali neslužbeno se pričalo da je tako tražilo tadašnje Ministarstvo gospodarstva.
S druge strane, u sklopu Operativnog programa Konkurentnost i kohezija 2014-2020. nije predviđena ekvivalentna mjera kojom je moguće financirati izgradnju toplana na biomasu iako je nadležno Ministarstvo gospodarstva to najavljivalo (pa je zato prije spomenuta mjera i izbačena iz OP Ruralni razvoj). Od mjera koje se odnose na obnovljive izvore energije (OIE) i energetsku učinkovitost (EnU), mjera 4c3 se odnosi na povećanje učinkovitosti sustava toplinarstva, ali samo na postojeće toplinarske sustave. Ostale mjere za javni sektor odnose se na povećanje EnU u javnim zgradama, gdje je navedeno da je moguće sufinanciranje sustava OIE, ali putem ove mjere nije moguće financiranje sustava područnog grijanja i toplana na biomasu, kao ni ugradnja kotlova na biomasu u zgrade kao zasebna mjera. Fascinantno, zar ne?!
U bajkama obično sve završava s – i živjeli su dugo i sretno. Hoće li biomasa naći svoj sretan završetak i koliko će još čekati svoga princa na bijelom konju, odlučujemo mi sami. To je sigurno jedna od onih odluka koje mijenjaju našu državu jer projekti biomase svoj pravi i dobar učinak imaju za dugo godina. Upravo na isti način kao i šuma s kojom smo tako izdašno blagoslovljeni. To je možda teško prepoznati i prihvatiti u posvemašnjem Last-Minute mentalitetu koji nas je obuzeo, ali to je lekcija koju ćemo morati naučiti. I to ne samo kada se radi o korištenju energije biomase.
Julije Domac
