Izvor: www.atnaujinkbusta.lt
Zgrade su, pojedinačno gledajući, s visokih 40% ukupnog udjela, najveći potrošač energije. Ne čudi stoga da je Europska komisija ocijenila kako je primjena mjera energetske učinkovitosti u zgradarstvu nužni preduvjet za postizanje ukupnih nacionalnih energetskih ciljeva u svim zemljama članicama. Hrvatska u tome nije iznimka, uzimajući u obzir da je 80% postojećeg stambenog fonda izgrađeno prije 1990., bez zadovoljavajuće toplinske zaštite zgrada.
Kod nas usvojeni Program energetske obnove višestambenih zgrada za razdoblje od 2014.-2020. godine pretpostavio je kako će za provedbu energetske obnove zgrada biti potrebno gotovo 80 milijuna eura godišnje, odnosno 560 milijuna eura do kraja programskog razdoblja. Hrvatska država bi za pokretanje tih investicija sustavom bespovratnih potpora do kraja 2020. godine trebala osigurati oko 230 milijuna eura putem Operativnog programa Konkurentnost i kohezija te Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Nažalost, financijske planove nisu slijedile i konkretne mjere realizacije – Operativnim programom alociralo se samo 80 milijuna eura do 2020. godine dok je Fond do 2016. godine za projekte energetske obnove osigurao tek 35 milijuna eura, bez naznaka za nastavkom sufinanciranja ovih aktivnosti. Jesmo li neprovedbom programa obnove ugrozili nacionalne energetske ciljeve – tek ćemo vidjeti, ali rješenja postoje.
Europska komisija još je u prošlom programskom razdoblju zaključila kako bespovratna sredstva nisu besplatna sredstva jer takva percepcija može dovesti do neopravdanog korištenja isključivo javnih sredstava u projektima gdje su dostupni i privatni izvori financiranja. Politikom odvikavanja zemalja članica od ovisnosti o bespovratnim sredstvima Komisija nastoji kombinirati javne i privatne izvore sredstava, pri čemu javna sredstva u pravilu imaju ulogu financijske poluge, odnosno kapitala koji osigurava manji dio ukupnih izvora sredstava, na što se nadograđuju privatna financijska sredstva. Ključan korak u razvoju održivih financijskih instrumenata napravljen je 2009. godine pokretanjem inicijative JESSICA (engl. Joint European Support for Sustainable Investment in City Areas) koja je otvorila mogućnost plasiranja dijela sredstava iz Europskih Strukturnih i investicijskih fondova (ESIF) u revolving fondove održivog urbanog razvoja. Glavni razlog za osnivanje revolving fondova je nesklad između tržišne ponude i potražnje za financiranjem energetski učinkovitih projekata. Revolving fondovi ove nedostatke rješavaju povoljnijim uvjetima kreditiranja, uz mogućnost ostvarenja bespovratnih sredstava i tehničke pomoći pri pripremi projekta.
Opća shema rada revolving fonda za urbanu obnovu
Izvor: EIB, 2014.
Litva, iako nova članica, među prvima je prepoznala važnost primjene održivog modela energetske obnove stambenih zgrada. Nakon neuspješnih programa energetske obnove u 90-im godinama vlada 2006. godine ambiciozno pokreće program energetske obnove uz pomoć sredstava ESI fondova. Već sredinom 2007. godine program je ostao bez sredstava zbog previsokih stopa bespovratnog sufinanciranja i velikog interesa građana. Zvuči poznato, zar ne? U suradnji s Europskom investicijskom bankom napravljena je analiza tržišne potražnje i ponude financijskih instrumenata koja je utvrdila kako su banke zbog percepcije rizika vrlo nezainteresirane financirati obnovu zgrada dok građani nisu voljni plaćati visoke kamatne stope i stavljati vlastite stanove pod hipoteku. Ovaj tržišni nesklad riješen je intervencijom države koja je uz pomoć Europske investicijske banke uspostavila revolving fond za financiranje energetske obnove i to preusmjeravanjem sredstava iz vlastite alokacije ESI fondova. Pretvaranjem jednokratnih bespovratnih sredstava u dodatne instrumente poput jamstava i kredita, komercijalne banke iznenada su se našle u ulozi partnera-ulagača zainteresiranih za financiranje energetske obnove.
Eliminacijom rizika naplate kredita, banke su s nekadašnjih 9% snizile svoje kamatne stope na 3% godišnje, a razdoblje otplate produljile na 20 godina uz poček do 2 godine. Poticaji su se nudili prema sistemu: više ostvarene uštede-veći poticaji, što je dodatno motiviralo građane da se odluče za ambicioznije mjere energetske učinkovitosti. Iako se 40% otpisa glavnice kredita mnogim kućanstvima ne čini naročito privlačnim važno je naglasiti kako je litvanska vlada u svom programu vodila računa i o brojnim energetski siromašnim kućanstvima kojima bi i ovakvo financijsko opterećenje potencijalno ugrozilo egzistenciju. Kako bi se osigurao konsenzus oko energetske obnove vlada je predvidjela sufinanciranje obnove za siromašna kućanstva do maksimalnih 100% vrijednosti investicije.
Izvor: www.atnaujinkbusta.lt
Rezultati naravno nisu izostali. Do 2013. godine obnovljeno je 745 višestambenih zgrada, vrijednosti radova od 245 milijuna eura i prosječnim uštedama energije od gotovo 67%. U novom programskom razdoblju pokrenuta je obnova daljnjih 357 zgrada, dok se do kraja 2020. godine očekuje ugovaranje obnove gotovo 3.000 stambenih zgrada, investicijske vrijednosti 1 milijarde eura. Kako gotovo 66% građana Litve živi u višestambenim zgradama izgrađenima prije 1993. godine, od kojih čak 60% zahtijeva renovaciju, može se zaključiti kako im pravi posao tek predstoji. Ono što im se ne može osporiti jest da su na pravom putu za ostvarenje ciljeva energetske učinkovitosti kojeg Hrvatska tek treba pronaći.
Više informacija o programu obnove potražite na službenoj stranici: http://atnaujinkbusta.lt
