Please ensure Javascript is enabled for purposes of website accessibility

Europski fondovi fantastična su razvojna prilika, ali…


EU fondovi fantastična su razvojna prilika – oni pomažu u ostvarivanju prioriteta koja si je Europska unija zadala i doprinose smanjivanju gospodarskih, socijalnih i teritorijalnih razlika koje postoje unutar Unije. Mogućnost korištenja izdašnih sredstava koja EU dodjeljuje svojim slabije razvijenim članicama trebala je biti najvažnija promjena nakon punopravnog članstva Republike Hrvatske Europskoj uniji u srpnju 2013. nakon osam godina pregovora i priprema. Organizacije koje su koristile CARDS, PHARE i IPA sredstva pripremale su se na višestruke iznose, razrađivale i fokusirale strateške prioritete i gradile kapacitete koji će im pomoći nositi se s povećanim dotokom sredstava.

Druga polovina 2013. godine protekla je slično kao i prva polovina, a taj se dojam protegao i na narednu, 2014. Kako Europska komisija planira u sedmogodišnjim razdobljima, naše pristupanje desilo se taman uoči sljedećeg takvog razdoblja – od 2014. do 2020. Hrvatski predstavnici nisu sudjelovali u planiranju trošenja strukturnih i kohezijskih sredstava na razini EU, ali je Europska komisija pratila napredak Hrvatske i davala preporuke u kojima su reforma pravosuđa, povećanje konkurentnosti hrvatskog gospodarstva, usklađivanje obrazovnog sustava s potrebama tržišta rada i održivo korištenje prirodnih resursa uvijek bili na vrhu, a malo koji građanin/ka se s tim ne bi složili.

Europska unija je definirala razvojne priroritete, a za države koje mogu primati pomoć iz strukturnih fondova ustonovila je čak jedanaest tzv. prioritetnih osi. Unija se proteže od Kanarskih otoka do Latvije i obuhvaća vrlo raznorodne države – Cipar, Irsku, Bugarsku, a sad i Hrvatsku. Jasno je da ono što je prioritet na Malti može ali ne mora biti prioritet i u Estoniji. Pomoć iz ESI fondova omogućava slabije razvijenim regijama da lakše postignu razvojne ciljeve, a da bi se mogla koristiti u svim regijama kojima je potrebna „osi“ su postavljene vrlo široko – od znanosti i istraživanja, preko zaštite okoliša, ublažavanja i prilagodbe klimatskim promjenama pa do poticanja poduzetništva i prometne povezanosti. Nemajući jasne razvojne prioritete (sve do tad, sam ulazak u EU predstavljao je više-manje prihvaćen razvojni prioritet), naši su predstavnici učinili najbolje što su znali – ispregovarali su s EU da Hrvatska koristi sredstva namijenjena za svih 11 prioriteta.

Imajući iskustva s korištenjem europskih strukturnih i investicijskih fondova u zemljama članicama, Europska komisija je za ovo razdoblje procijenila da je izbor prioriteta nužan i zato svaka zemlja članica mora izabrati do četiri prioriteta u koja će investirati barem pola raspoloživih sredstava. Izborili smo se da za četiri najvažnija cilja bude namijenjeno samo 57%, i time omogućili da za ostalih sedam ciljeva ostane 43%. Na raspolaganju nam je više od deset milijardi eura – ako ih treba utrošiti unutar 7 godina, očito je da godišnje treba trošiti znatno više od milijarde eura. Međutim, sredstva se troše sporo, a u okviru nekih područja još uopće ne – a već je kraj 2016. godine!

Svi se žale: sustav je prekompliciran, previše je razina upravljanja, nadležna tijela su prestroga, prespora ili nedovoljno kapacitirana, njihovi zaposlenici nisu motivirani jer sustav ne nagrađuje najuspješnije. Međutim, postoje područja unutar kojih ipak postoje pozitivni pomaci i već ostvareni rezultati. Po čemu se ona razlikuju? Uspješniji ministri, obrazovaniji korisnici, jednostavnije procedure?

Moj dojam je da se sredstva koriste tamo gdje postoji jasna vizija koju su prihvatili svi koji moraju sudjelovati u povlačenju sredstava. Primjeri koji su se do sada izdvojili su financiranje pomoćnika u nastavi učenicima s invaliditetom (učenici trebaju pomoćnike, već su ih imali, svima je jasno koji se problemi na taj način rješavaju), poticanje malog i srednjeg poduzetništva (s više ili manje uspjeha i na veće ili manje zadovoljstvo poduzetnika, poduzetništvo se potiče već godinama), energetska učinkovitost u zgradarstvu (takvi programi postoje već više godina, korisnicima je postalo jasno da se ulaganja u energetsku učinkovitost uvijek isplate, a uz poticaje se isplate znatno brže). Navedeni primjeri imaju dosta manjkavosti i javno su često prezentirani kao loši primjeri (česte izmjene natječajne dokumentacije, nedovoljan broj prijava, sporost u ugovaranju samo su neke od zamjerki). S druge strane, to su naši najbolji primjeri i dobro bi bilo podržati ih i unaprijediti, a neka iskustva primijeniti i na drugim poljima.

Uspjesi u povlačenju sredstava za, primjerice, energetsku obnovu u zgradarstvu ne znači da su vrtići, bolnice i upravitelji višestambenih zgrada uspješniji ili zainteresiraniji od visokoobrazovnih institucija, strukovnih škola ili tijela koja upravljaju nacionalnim parkovima. Razlog tih uspjeha, bili oni možda i skromni, je taj što su strukturni fondovi omogućili priliv novih velikih sredstava za nešto što se ionako radi već godinama. Vjerujem da bi situacija bila posve drugačija kad bi prioritet ministarstva graditeljstva bio, primjerice, uklanjanje bespravno izgrađenih objekata.

Već se sada može naslutiti da će biti teško iskoristiti sredstva za neke teme koje su proglašene strateškim ciljevima, a ni društvo ni nadležna ministarstva ih nisu percipirali kao takve. Je li Ministarstvu regionalnog razvoja strateški prioritet „povećanje korištenja informacijskih i komunikacijskih tehnologija u komunikaciji između građana i javne uprave“ ili „zapošljavanje i turistički izdatci kroz unaprjeđenje kulturne baštine“ ili pak „poboljšanje pristupa primarnoj i hitnoj zdravstvenoj zaštiti, s fokusom na udaljena i deprivirana područja“ (ili bilo koji od ostalih jedanaest strateških ciljeva za koje je to ministarstvo nadležno)? Je li uvođenje naprednih mreža prioritet Ministarstva gospodarstva (a ako je ta tema povezana s energetikom, je li to sad postao prioritet Minstarstva zaštite okoliša i energetike)? Kome je prioritet „poboljšanje dostupnosti Dubrovnika zrakom“, osim Dubrovčanima koji su se iselili iz Grada? Čiji je prioritet regeneracija pet malih ratom razorenih i depriviranih pilot područja (Beli Manastir s Dardom, Vukovar, Petrinja, Benkovac, Knin)? Jesu li Ministarstvu rada i mirovinskog sustava zaista prioritet i dugotrajno nezaposlene osobe, i osobe čije vještine ne odgovaraju tržištu rada, i žene, i radnici koji su proglašeni viškom, i osobe iz tzv. NEET skupine, i mladi, i najranjivije skupine? Čiji je prioritet „razvoj kapaciteta organizacija civilnog društva, osobito udruga i socijalnih partnera, te jačanje civilnog i socijalnog dijaloga radi boljeg upravljanja“? Ovo posljednje pitanje nije samo retoričko – za ovo su područje zadužena čak tri tijela državne uprave: Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava, Ured za udruge i Ministarstvo kulture!

Nekad razmišljam što bih ja učinila da mi netko ponudi milijun (ili milijardu, ili 100 milijardi) eura i omogući mi da ih ulažem u tematske prioritete, obveže me na provedbu nadzora jesu li ulaganja usklađena s prioritetima i  propisima i kaže mi da ću morati vratiti onaj dio sredstava za koja se ustanovi da nisu valjano utrošena. Bih li pojednostavila sustav koliko mogu i omogućila korisnicima da utroše što više? Bih li ga postrožila koliko ide i pokušala se na sve načine zaštititi od vraćanja utrošenih a neprihvaćenih sredstava? Ili bih se pokušala bolje pripremiti za idući krug donacija?

image_print

Sviđa vam se naš rad?
Slobodno podijelite

Scroll to Top