Draga čitateljice, poštovani čitatelju,
postalo je totalno uzbudljivo baviti se energetikom. Kad se samo sjetim vremena kada smo čamili na margini društva i nitko nije razmišljao niti o energiji, niti o energetici, a pogotovo o obnovljivim izvorima energije. A znate li zašto? Zato jer ih gotovo nije ni bilo. Onda se nešto počelo događati. Počele su se graditi vjetroelektrane, kogeneracije na biomasu su došle kasnije, ali danas su i one prisutne, a fotonaponski paneli – iako daleko od mogućeg i očekivanog, danas su već uobičajeni prizor širom Hrvatske. Da se razumijemo – sve što se kod nas dogodilo počelo je desetke godina nakon sličnog razvoja u EU, a po udjelu obnovljivih još smo uvijek daleko iza realno mogućeg i poželjnog za Hrvatsku. Obnovljivi izvori energije za razvijenu Europu jedan su od ključnih strateških smjerova budućeg razvoja i nešto s čime se EU s pravom ponosi – biti globalni lider danas ni u čemu nije jednostavno. Da, obnovljivi izvori su dobri – otvaraju radna mjesta, smanjuju uvoz energije i ne zagađuju okoliš!
U Hrvatskoj se međutim događa nešto sasvim neobično – obnovljivi izvori postali su jedan od najvećih problema naše malene države. Otprilike kao oni ružni i zli razbojnici iz starog filma od kojih netko treba zaštiti naše nedužne građane. Radi se zapravo o najviše dvadesetak kuna porasta računa za električnu energiju za prosječno kućanstvo, ali to je očito razlog za uzbunu. Na nogama su i premijer, i ministri, i šef opozicije, i novinari,… Za dvadesetak kuna mjesečno?! Meni se nekako čini da se za puno više dizala puno manja prašina, ali možda je to samo moja kriva percepcija…
Pogledajmo što se zapravo dogodilo. Tko duže pamti sjetit će se da smo na početku branili i kočili razvoj sektora obnovljivih izvora energije čuvajući povijesni monopol jedinog domaćeg proizvođača energije. Kad je to postalo nemoguće (a monopol je uvijek dugoročno štetan – naravno za građane, ali i za monopolista), usporavali smo donošenje tarifnog sustava i ostalih zakonskih dokumenata u uzaludnoj nadi da će se neki domaći domoći monopola pa će sve ostati isto. Naravno da to nije pomoglo – tako se ne pomaže domaćoj industriji nigdje na svijetu pa tako nije uspjelo ni kod nas. Onda je krenulo, nekakav se sustav ipak uspostavio i pojavile su se tvrtke–proizvođači energije koje su počele investirati, graditi postrojenja i vidi nevolje – ostvarivati profit. Da se i ovdje razumijemo – većinom su ove tvrtke u stranom vlasništvu, ali sigurno ništa više nego što su to banke, hotelski lanci i mnogi drugi u Hrvatskoj. Zašto su u Hrvatskoj profitabilni sektori u stranom vlasništvu, najbolji znamo mi sami (sami smo ih prodali ili ih nismo pokretali) i to je jedna druga tema… A što se tiče profita – taj je u obnovljivim izvorima sigurno bitno manji nego što je to u bankarskom sektoru ili turizmu.
Idemo sada još malo dalje. U jednom su trenutku i neki drugi domaći (a naravno i stranci, ali od njih ionako ne očekujemo da brinu o hrvatskim interesima, zar ne?) shvatili da se iz obnovljivih izvora može profitirati. Tada se zdušno krenulo izigravati onaj sustav koji se tek uspostavio, usput su se malo razvalile državne institucije nadležne za energetiku (što i nije bilo teško jer je kapacitet javnog sektora u Hrvatskoj već od ranije bio srezan i srozan) i došlo se do onoga što danas imamo. Ali ni to nije bilo dosta – sada krajnje amaterski miješamo uzroke i posljedice, a od nečega što je dobro, čisto, domaće i napredno radimo – ružno i zlo! U trenutku kada EU objavljuje tzv. zimski paket koji za osnovu svega ima čistu energetsku tranziciju i obnovljive izvore energije, mi od njih branimo naše građane i spremni smo iz neznanja (a možda i koječega drugoga) uništiti gospodarski sektor koji može biti domaći, hrvatski i uspješan.
I sad bi se tu dalo kopati u dubinu pa analizirati npr. koliki je profit proizvođača, a koliki opskrbljivača energijom (a nešto o tome se moglo pročitati i u ovom newsletteru prošlih mjeseci) ili predlagati konstruktivno kako kompenzirati porast cijene energije (koji je uvijek neminovan) za industriju ili siromašnije građane… Naravno da bi se moglo, ali kolumne ne služe za to. Ova će kolumna poslužiti samo da se čudom načudim kako su obnovljivi izvori u Hrvatskoj od dobrih postali ružni i zli kao nigdje u Europi. Možemo se samo nadati da će se prije ili kasnije u hrvatskoj energetici ipak pojaviti neki Clint Eastwood koji će na pravo mjesto staviti i dobre i ružne i zle. Do onda – čekamo proljeće, ono će se sigurno ove godine pojaviti.
Julije Domac
