Iako je uvriježeno mišljenje kako promjena znači boljitak, hrvatska politika pokazala nam je, nažalost, kako promjena znači stagnaciju. Zašto? Zato što svaka vlast u Hrvatskoj donosi svoju listu prioriteta, vodeći se nerijetko svojim osobnim preferencijama o važnosti nekih sektora i područja djelovanja. Jesu li u pravu ili su u krivu nije uopće tema, već je tema zašto se promjene u Hrvatskoj događaju na način da nas dovode do stagnacije umjesto realizacije.
Imamo situaciju u kojoj projekata ima. I ovo nije prva takva situacija. Više je riječ o „Deja vu“ pojavama. Stvari se počnu negdje kretati u pozitivnom smjeru. Imate osjećaj da će se određeni projekti ipak u konačnici realizirati. No, dogodi se politički krah. Vlada pada, smjenjuju se ministri, neki sami daju ostavku, pa su godišnji odmori, pa se ministri ipak vraćaju, suočavamo se sa situacijom neprestanog izlaženja na izbore… I tako redom i tako u nedogled, čini se. Onako laički rečeno. Što se u tom trenutku događa s onim projektima kao glavnim glumcima ove priče? Oni stoje, čekaju neka „bolja“ vremena. Čekaju da se oformi vlada, čekaju novog ili novog/starog ministra da zasjedne na funkciju, da postavi sektorske ljude, čekate da vam se dogovori sastanak, pa da na tom sastanku po deseti put objašnjavate važnost projekta…Uglavnom čekate i vi i vaš projekt. A pričamo o projektima koji bi mogli potaknuti hrvatsko gospodarstvo, o projektima koji bi mogli otvoriti nova radna mjesta, uštedjeti proračunima na svim razinama moj i vaš novac. Pričamo i dok tako pričamo i čekamo pokušavamo ne pasti u potpuni i konačni stupanj frustracije. One kakva se u ovoj zemlji dogodila mnogima. Pa sada gledamo statistike odljeva mozgova.
No, za svaki, pa tako i za ovaj problem postoji rješenje. Ono je tako jednostavno da to još više može frustrirati.
Rješenje se sastoji u jednoj toliko puta u prazno ponovljenoj rečenici, kojom se mnogi služe u vidu PR trikova – „U svrhu nacionalnih interesa.“
Nacionalni interes ne bi trebali određivati ni oni lijevo ni oni desno ni oni u sredini. To sustav postavlja na nezdrave i nestabilne noge uvijek pod pritiskom i u ovisnosti političkih mijena.
Nacionalni interes treba jasno definirati u pipelinu projekata. Odrediti prioritete u suradnji sa strukom što nam je i zašto točno potrebno. Informirati javnost zašto će se, kada i kako provoditi projekti i što to znači za njih. Projekte jednostavno treba povezati – napraviti pipeline.
Pipeline projekata jasno definira ključne projekte, one od nacionalnog interesa u idućih deset ili čak dvadeset godina i onda ti projekte ne stoje i ne čekaju ni lijevu ni desnu ni bilo koju drugu političku opciju. Oni se događaju bez obzira na činjenicu tko danas predsjedava, jer se ti projekti moraju dogoditi. Svaki sektor ih ima. I mi koji se bavimo energetskom učinkovitošću i oni koji se bave socijalnim temama. Znamo koji projekti su nam potrebni, nužni i znamo koje projekte imamo i čekamo s njihovom realizacijom.
Zato pipeline – povezati sve projekte i reći ovo su naši strateški ciljevi od nacionalnog interes a u idućih deset godina i bez obzira na političke mijene naši projekti se događaju.
Zato pipeline – da bi promjene označavale napredak, a ne stagnaciju.
