Draga čitateljice, poštovani čitatelju,

I evo nas u veljači… Mjesec zaljubljenih kako nas u to uvjeravaju izlozi po gradu. Nikada mi nije bilo jasno kako je jedan hladan, mračan i još najkraći mjesec mogao postati mjesec zaljubljenih, ali dobro. Jedina asocijacija na ljubav u veljači su pustolovine i zavijanje mačaka, ali meni je to jako nategnuta asocijacija. Mogli smo lijepo ostati na karnevalu i Korizmi – raspuštenosti i odricanju, taj životni kontrast bi bio posve dovoljan, a ljubavi posvetiti neki od dužih, toplijih i svjetlijih mjeseci. Ali ne bi li svaki mjesec trebao biti posvećen i pun ljubavi? Ljubav sve pokreće i svemu daje smisao. Onda neka veljača i ostane za ljubav koju naplaćuju trgovci i ugostitelji, drugim mjesecima neće to nedostajati.

Kakvi su Hrvati u ljubavi? I tu postoje različite teorije, statistike i navodno znanstvena istraživanja, ali u ljubavi prema Domovini su – dokazano loši. Zapravo teško mi je zamisliti nijedan narod koji barem na prvi pogled toliko malo voli svoju Domovinu kao Hrvati. Ja sam odrastao u vremenima kada je Hrvatska kao samostalna država bila jako daleki i samo (nedo)sanjani pojam. Pričalo se o tome samo ponekad, često u pola glasa, više onako kako pričamo o zgoditku na lutriji, ljetovanju na Havajima ili romantičnom izlasku s Monicom Belucci. A kad ono, najednom, gotovo iznenada – imamo Hrvatsku. I nećemo sada ovdje pisati o onome o čemu se svi slažemo i čemu se svako dan iznova čudimo – da se ljubav prema Hrvatskoj pokazuje plaćanjem poreza, poštovanjem institucija i zakona, čuvanjem Plitvica od apartmanizacije, a naše obale od betonizacije, nego ćemo se vratiti na energetiku jer bi ovo (uglavnom) trebala biti jedna energetska kolumna. Znate li bolji način za pokazati ljubav prema Domovini nego poticanjem obnovljivih izvora energije? U energetici naravno, poštivanje zakona i plaćanje poreza ipak je još jedna kategorija iznad koja ne bi trebala biti upitna. Dakle, obnovljivi izvori su izvorno i zaista – naši, hrvatski. Sunce, vjetar, vodotoci, biomasa, geotermalna energija, vodotoci su trajno dostupni i na raspolaganju, barem dok ne nađemo načina da i to prodamo, iznajmimo, izgubimo, uništimo… Naravno da treba koristiti i vlastiti prirodni plin i ono malo nafte što imamo, ali obnovljivi izvori su – obnovljivi, neograničeni i dani samo nama kao ih koristimo. Pitanje energetske tranzicije nije dakle samo pitanje obuzdavanja klimatskih promjena, pitanje ispunjavanja međunarodnih obveza i EU ciljeva, pitanje razvoja gospodarstva i otvaranja radnih mjesta… Pitanje energetske tranzicije je dakle pitanje svih pitanja, pitanje biti svoj na svome, pitanja domoljublja, nacionalnog ponosa i nacionalnog opstanka. Možemo li stvarno biti samostalni (a uspješni da i ne govorimo) kada energetsku infrastrukturu poistovjećujemo s povećanjem prodaje ruskog, katarskog ili čijeg god plina? Kada je medo već stavio (ili će uskoro) šape na ono što je od INE ostalo, na plinsku infrastrukturu, na Petrokemiju, možda uskoro i na ruševine Agrokora? Možemo? Dajte, molim vas… San je kratko trajao.

Nada ostaje zadnja, tako je bilo i u Pandorinoj kutiji, tako je i danas. Nada da energetska tranzicija i obnovljivi izvori energije mogu kotač okrenuti na drugu stranu. Biti slobodan u energetskom smislu strašna je privilegija, jedina šansa za Europsku uniju i jedina šansa za Hrvatsku. Svjesni su toga mnogi, i oni koji to nastoje provesti, ali i oni koji to nastoje spriječiti. Zato i dalje fascinira činjenica da u Hrvatskoj Niskougljična strategija skuplja prašinu u ladici, a nova energetska strategija se tek priprema. Ako si čovjek – vodi ljubav, ako si cvijet – budi mimoza, napisao je davno Victor Hugo, samo da se malo vratimo i na ljubav. I to je baš tako – obnovljivi izvori i niskougljična energetska tranzicija mogu nam omogućiti da budemo slobodni ljudi i nezavisna država, alternativa je da budemo mimoze. Izbor je samo naš, uostalom oduvijek je bilo tako. Čovjek ili mimoza? Voli vas vaš dežurni kolumnist, u veljači, ali i svakog mjeseca u godini.