Kakva čarobna riječ –fondovi EU-a. Često predstavljani kao rješenje svih problema, smisao ulaska Hrvatske u Europsku uniju. U općoj i posve pogrešnoj percepciji, fondovi Eurposke unije jednako su bespovratna sredstva, takozvani grantovi ili na hrvatskom – darovi, dotacije. Tu se sad stvar komplicira – mislite li stvarno da dar može biti zdrava osnova za održiv biznis ili uspješan projekt? Možda i može ako je dan kao inicijalni poguranac, ali prilično teško ako se od njega očekuje znatno više. A kod nas se od darova očekuje da budu stopostotni, sve manje već nam je manje privlačno i prihvatljivo. Pravi i izvorni smisao europskih fondova jest da budu pokretač i katalizator, da podrže ono što je suvislo, isplativo i održivo. Ovo je jedna od velikih razlika tzv. starog i novog EU-a, a nas pravo buđenje tek očekuje.
Zašto je to važno? Nedavno objavljene statistike Unije pokazuju da se potrošnja energije ne smanjuje onako kako bismo željeli. Poznato je da je EU postavio cilj od 20 % smanjenja potrošnje energije do 2020. godine – to je otprilike jednako isključivanju 400 elektrana. Još 30. studenoga 2016. godine Komisija je predložila ažuriranje Direktive o energetskoj učinkovitosti, uključujući novi cilj od 30 % energetske učinkovitosti za 2030. godinu, kao i mjere kako bi se osiguralo da se novi cilj postigne. Posve nedavno, 14. lipnja 2018. godine postignut je politički sporazum koji uključuje obvezujući cilj energetske učinkovitosti za EU 2030. godine od 32,5 % s opcijom revizije na više do 2023. godine. Zvuči odlično, zar ne? Ali ciljevi se ne ostvaruju, a naše društvo još uvijek troši više energije nego što bi trebalo kako bismo obuzdali klimatske promjene i ispunili međunarodne obveze.
Gdje je ključ? Ozbiljne analize pokazuju da je ključ – u zgradama. Bitka za energetsku učinkovitost ne vodi se, dakle, negdje daleko, među tornjevima neke prljave industrije, nego na našem kućnom pragu. Ukratko – ako ne postignemo da naše zgrade troše manje energije, badava smo krečili. Sad dolazi najteži dio – da bi se energetski obnovile sve zgrade u EU‑u (pa tako i u Hrvatskoj), trebalo bi oko šest puta više novca nego što postoji u svim javnim proračunima! Da, baš u svima, što znači da ni oni čarobni europski fondovi s početka ove priče naprosto nisu dovoljni. Za ilustraciju – samo za 145 zgrada Karlovačke županije, želi li ih se obnoviti po pravilima struke i održavati kako treba, do 2050. godine trebat će milijarda i 125 milijuna kuna!
Rješenje ipak postoji i zove se privatni kapital, kod nas se to nekada zvalo i javno-privatno partnerstvo. Nažalost, to kod nas odmah asocira na predimenzionirane i nepotrebne sportske dvorane, na sumnjive dogovore i netransparentne troškove, na nepovoljno zaključene pregovore između naših ministarstava i stranih velikih kompanija. Čista negativa, potpuno suprotno onome što zapravo treba biti. Postavljeno onako kako treba, javno-privatno partnerstvo dovodi do izbjegavanja nepotrebnih troškova, do transparentnih računa i do uspješnih projekata. To vam je zapravo ono – radim kao za sebe! S druge strane, grantovi u pravilu znače manju efikasnost u trošenju sredstava (po onoj narodnoj – poklonjenom konju ne gleda se u zube), a svakome pametnom bi trebalo biti jasno da javni sektor (čitaj liječnici, učitelji, političari…) nije baš najstručniji u tome kako obnavljati i održavati zgrade. A sve i da jesu, onda ne bi stigli u isto vrijeme obavljati i svoje primarne zadaće – liječiti, obrazovati, upravljati…
S druge strane, pametni su već shvatili da se energetska obnova zgrada ne treba promatrati kao trošak i opterećenje nego kao – prilika. Energetska obnova potiče gospodarski rast, stvara prostor za istraživanja i nove tehnologije, otvara nova radna mjesta. Pametni su također shvatili i prednosti i nužnost angažiranja privatnog kapitala pa je zato nova financijska perspektiva Europske unije od 2021. usmjerena na financijske instrumente. Zato se predlaže i novi program EU INVEST koji će s još više kapitala zamijeniti dosadašnji Investment Plan for Europe, tzv. Junkerov fond. Naravno, financijski instrumenti i načelo javno‑privatnog partnerstva ne mogu zaživjeti u suživotu s grantovima i uz državnu politiku koja se mijenja bez najave i bez jasnog cilja. Tu sada još više dolazi do izražaja potreba za nacionalnim reformama – to zapravo znači promjenu razmišljanja, a ne korigiranje postotaka ili puko kozmetičko dotjerivanje zakonskih članaka.
Ovakve reforme – odvikavanje od grantova (darova) i pokretanje investicija na zdravim i financijski održivim osnovama teške su kao i odvikavanje od droge. Pred nama su krize, hladni znoj, vrisak i panika. Ali vrijedit će, vidjet ćete.
Autor: dr. sc. Julije Domac
