A uz čestitku i najbolje želje, u nastavku je Oproštajno pismo Gabriela Garcie Marqueza preminulog prije dva dana u 87. godini u Mexico Cityu. 

Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ja ne bih kazao sve što mislim, ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem. Stvari bih cijenio, ne po onome što vrijede, već po onome što znače. Spavao bih manje, sanjao više, shvatio sam da svake minute koju provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svjetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge kada govore, i kako bih uživao u sladoledu od čokolade!

Kada bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otvorenim ne samo tijelo već i dušu. Bože moj, kada bih imao srce, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da zagrije sunce. Slikao bih Van Goghovim snom, na zvijezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu u trenutku tkanja. Zalijevao bih ruže suzama, da bih osjetio bol od njihovih bodlji, i strastveni poljubac njihovih latica… Bože moj kad bih imao jedan komadić života…

Ne bih pustio da prođe ni jedan dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim. Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio bih zaljubljen u ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da se prestaju zaljubljivati kad ostare, a ne znaju da su ostarili kad se prestanu zaljubljivti. Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče letjeti. Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću, već sa zaboravom. Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi…

Naučio sam da čitav svijet želi živjeti na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica. Shvatio sam da kada tek rođeno dijete stegne svojom malom šakom po prvi put prst svoga oca, da ga je uhvatilo zauvijek. Naučio sam da čovjek ima pravo gledati drugoga odozgo jedino kad mu treba pomoći da se uspravi. Toliko sam toga mogao naučiti, premda mi to neće biti od veće koristi, jer kada me budu spakirali u onaj sanduk, ja ću na žalost početi umirati…