Draga čitateljice, poštovani čitatelju,
Znate li one (a sigurno znate!) tri kineske kletve – dabogda živio u zanimljivom vremenu, dabogda te primijetili važni ljudi, dabogda našao ono što si tražio. E sad, da su vremena zanimljiva – to sigurno jesu. Pisao sam zadnji puta o dobrim vijestima vezanim uz energetsku tranziciju (obnovljivi vs. ugljen i sl.), ali ova se naša kletva u Hrvatskoj često spominje i u kontekstu političkih promjena. Tako smo mi nedavno ostali bez ministra energetike, a i bez državnog tajnika za isto područje i sad je opravdano za pitati – što sad? Pod dojmom sam dva razgovora od ovog tjedna kad su me ovakva pitanja, ali puno konkretnija pitali ugledni i dragi sugovornici iz diplomatskog i financijskog sektora. Pitanja tipa – hoće li (ipak) biti trošarine za obnovljive? Radi li netko energetsku strategiju? U kojem će smjeru Hrvatska ići u poticanju obnovljivih izvora energije i energetske učinkovitosti… Oprosti mi Bože, ali baš ne znam. A nažalost, rekao samo im, ne samo da ja ne znam nego niti ne znam ni koga bi za to u Hrvatskoj pitao. I sad zamislite vi frustraciju koju osjećam nakon devet godina na čelu najveće hrvatske regionalne energetske agencije, a sve skupa nakon dvadeset godina staža u energetici. Ne znam, stvarno ne znam.
A stvar bi zapravo trebala biti posve jednostavna. Političkih promjena će uvijek biti i ima ih posvuda. I bogatije države i starije demokracije imale su i imat će razdoblja političkih nestabilnosti i to tako mora biti. A znamo i da smo mi siromašna država i mlada demokracija… Političari u opisu posla imaju borbu za vlast na isti način kao što mi imamo rad na projektima, dakle političkih promjena mora biti i to je zapravo dobro. Ali promjene u energetici, u planiranju i provedbi projekata nisu nikako dobre i zapravo su strašno loše. Naprosto fatalne! Trajanje projekata u energetici uvijek je duže od bilo kojeg političkog mandata i to nikako da u Hrvatskoj naučimo. Duže i u slučaju kad se mandati i ministri izmjenjuju u redovitom četverogodišnjem ritmu, a kamoli duže u situaciji kad na izbor izlazimo svaku godinu ili dvije.
Da je sreće i pameti, projekti bi se provodili neovisno o političkim promjenama. Državi poput naše treba jednostavno jedan suvisao pipeline projekata pri čemu će svaka nova vlada naprosto nastavljati provoditi projekte za koje se jednom na početku postigao politički konsenzus. A to se postiglo zato jer je projekte izabrala i pripremila – struka. Jednom kad su projekti u pipelineu onda više nema filozofiranja, stručnjaci rade svoj posao, političari se bore za vlast i samo je pitanje sreće, dinamike projekta ili političke mudrosti koja će garnitura rezati vrpcu na otvaranju projekata. Ali jedna će rezati sigurno! A kod nas – ne reže niti jedna jer se ponavlja uvijek ista dinamika. Svaka nova garnitura bira svoje projekte, onda u jednom času netko primijeti da bi se mogla napisati i neka strategija kako bi projekti našli svoje uporište. Obrni, okreni i već se polako nađemo pred kraj mandata. I onda priča krene iznova. A projekti često ostaju samo – želje. Od ideje do projekta je zapravo dug put i da bi ideja postala projekt potrebno ju je osmisliti, dokumentirati, razraditi, dokumentirati, ispitati, dokumentirati i tek onda možemo govoriti o – projektima.
Kad bi sada htjeli pisati u detalje, onda bi trebalo reći da bi za Hrvatsku želje trebalo okrupnjavati – pa da projekti postanu isplativi i prihvatljivi za financiranje. Trebalo bi nadalje standardizirati – metodologije prikupljanja podataka, dokumentiranja projekata, ugovorne modele…, a sve to kako bi se stvaralo i gradilo povjerenje poduzetnika, financijskih institucija i svih ostalih koji sudjeluju u velikom i složenom lancu koji se naziva – provedba projekata.
A o strategiji smo već ovdje pisali… Sama riječ dolazi od starogrčke riječi stratēgos i doslovno znači vođenje vojske (grč. stratos : vojska, ago: voditi, strategos: vojskovođa). Znamo li to, sad je još jasnije da strategija mora biti – konkretna, jasna i sažeta. Upravo onakva kakva treba biti da bi se definirali najvažniji ciljevi i stvorili uvjeti da se oni ostvare. Reci mi što želiš i ne petljaj puno, rekla bi nekada davno moja baka. Koliko pamtim, Hrvatska je u sada dvadeset i sedam godina postojanja vidjela svega dvije, možda dvije i pol energetske strategije. A može li se po njima voditi vojska, to je još jedno teško pitanje. Projekti se, nažalost, očito ne provode.
