Draga čitateljice, poštovani čitatelju,
Mi, znate, imamo psa. Malu slatku mješanku, jednog od onih pasa koje dobivaju djeca na pusta obećanja kako će se o njemu dobro brinuti, a onda ga mazi cijela obitelj, ali ga u šetnju vode roditelji. Nismo ni mi bili izuzetak, bilo je to uostalom i očekivano. Tako se ja u maglovita jutra kao što je danas, nalazim s drugim tatama i mamama slične sudbine na obližnjoj livadi dok nam psi veselo trče naokolo. Magla je danas, ali psima to ne smeta, oni su uvijek veseli. Mi roditelji, kratimo vrijeme razgovorom. Obično to budu neke lake teme, o vremenu, o ljubimcima, ali danas je magla, hladno je i vlažno i nekako nas to pritišće. Razgovor je krenuo još i gore – koliko se mita isplati dati da bi se dijete zaposlilo? Pazite ovo – ne, može li se zaposliti bez mita, pošteno i po zasluzi, ne, što studirati da bi se što prije zaposlilo, nego – koliko se isplati dati. Razgovor se dakle vodi posve opušteno u stilu – koliko soli staviti u juhu da ne bude preslana. I nitko od prisutnih roditelja-šetača nije bio iznenađen ili zgrožen ovom temom osim mene. A ako vas baš zanima, zaključak je bio da je do 5000 eura za posao s mjesečnom plaćom od 7000 kuna posve prihvatljivo. Ja sam u toj strašnoj magli krenuo kući i još sam i sada zgrožen i iznenađen.
Mi, znate, (kad ne šećemo pse) radimo na projektima. Projektima koji se često odnose na investicije u energetsku učinkovitost, investicije nakon kojih se troši manje na energiju i na održavanje. Jedan od njih upravo radimo, a ja namjerno izbjegavam napisati o čemu se radi i kako se projekt zove jer je za projekte bolje da ih se što manje spominje dok se ne dovrše, a već ga se i previše spominjalo u medijima. Kako bilo, projekt je zapravo sjajan. Povezati 57 gradova i općina i doći do investicije od 130 milijuna kuna, koristiti bespovratna sredstva za pripremu iz europskog fonda i pri tome otvoriti mogućnost privatnom kapitalu za investiranje u partnerstvu s gradovima, investicije projektirati na način da se koristi inovativni mehanizam – ugovor o energetskom učinku je objektivno jako, jako dobro. Jasno je da će projektom profitirati javni sektor – troškovi javnih proračuna gradova i općina smanjit će se značajno barem na dvije stavke – potrošnja energije i održavanje javne rasvjete i više bi novaca trebalo ostati za druge namjene, za sve ono što bi se i inače trebalo financirati iz javnih proračuna. Zato mi je fascinantno bilo saznati u petak da nekim gradonačelnicima i načelnicima neki postojeći održavatelji javne rasvjete nude platiti penale odustajanja od projekta samo kako se ništa ne bi radilo. Samo kako se ništa ne bi promijenilo, samo kako bi se što duže zadržao postojeći status quo. Prevedeno – samo kako se ne bi smanjio trošak javnih proračuna i kako ne bi više novaca ostalo za škole ili zdravstvo, nadarene učenike ili siromašne. Kakva je samo to strašna magla oko nas!
Mi, znate, radimo u energetskoj agenciji. Agenciji koja ima za zadatak smišljati projekte, pronalaziti novce za njihovu provedbu, otvarati tržište za projektante, građevinare, instalatere, poduzetnike svih profila, sve one koji zarađuju svojim radom i iz njega kasnije plaćaju porez našoj državi. Po prirodi posla mi smo oni koji spajaju javne naručitelje – županije, gradove i općine s različitim izvođačima radova, konzultantima, projektantima i ostalima koji su nužni da bi se zgrada sagradila, oprema instalirala, projekt realizirao. I onda često i prečesto čujem – naplati 100, vrijedi 40, 50 ili 60, ostatak ćemo podijeliti. Opet magla, strašna magla. Pristao nisam nikada, sigurno i neću, ali često sam se pitao tko se na kraju osjećao više neugodno. Bojim se, češće – ja, a trebalo bi biti posve obratno. Jesam li trebao vikati, vrijeđati, prijetiti? Prijavljivati, tužiti, možda tući? Možda i jesam, bilo što od navedenoga, a možda i više toga… Ali magla ostaje i jednom će se morati razići. Bit će to početak lijepih dana koje nam tek predstoje. Sunčanih i toplih. Za njih nam treba vjetar koji će maglu raspuhati, maglu oko nas, maglu u našim glavama. Vjetar je to koji samo generacije mogu raspuhati, ali možda je i ova kolumna samo jedan dašak u tom smjeru. Jer i najveći vjetar počinje s dašcima, laganim povjetarcima. Još nas teški dani čekaju, to je sigurno, ali izdržat ćemo. Živjeli.
