Razgovarali smo s prof. dr. sc. Brankom Grisogonom s Prirodoslovno–matematičkog fakulteta o klimatskim promjenama te što nas čeka ne ubrzamo li korak.
Što se trenutačno događa s klimom? Kroz koje primjene prolazi?
Klimatske se promjene očituju ponajprije u atmosferi, ali su tijesno povezane sa zbivanjima u cijelom Zemljinom sustavu koji uz atmosferu uključuje oceane i druge vode, ledeni pokrov, tlo i živi svijet. Te promjene bitno se razlikuju po svojem trajanju i na njih utječu unutarnji i vanjski čimbenici. Aktualne klimatske promjene ponajprije su uzrokovane ljudskim djelovanjem; to je dokazano sa skoro 99 % sigurnosti.
Radi se o kontinuiranom porastu topline u svjetskim morima i porastu globalne razine oceana i mora, globalnom trendu porasta srednje prizemne temperature zraka (uz određene oscilacije), porastu količine stakleničkih plinova u atmosferi, topljenju Arktika, općem porastu ekstremnih vremenskih prilika, odumiranju koraljnih grebena itd.
Možemo li predvidjeti scenarije i koje?
Predviđanja su moguća u izvjesnoj mjeri uz potrebne procjene neodređenosti ili nesigurnosti pripadnih klimatskih projekcija. Detalje svih mogućih scenarija nemoguće je predvidjeti jer tih scenarija može biti u principu beskonačno mnogo. Zato se razumno biraju forsiranja buduće moguće klime, npr. nekoliko desetaka različitih, iz današnjice gledano, realnih scenarija do npr. kraja 21. stoljeća. Onda se radi statistika na takvim setom pretpostavljeno mogućih klimatskih scenarija.
Jesmo li mogli intervenirati i znatno prije?
U principu – da, ali ne baš i mnogo ranije, s obzirom da je signal globalnog zatopljenja i recentnih klimatskih promjena ozbiljnije “ulovljen” tek prije 30-40 godina. Moglo se početi ozbiljno intervenirati prije barem 20 godina na svjetskoj razini. Ne treba naglašavati da Hrvatska tu veoma kasni. Zbog naših medija, koji su u prosjeku skloni senzacionalizmu, relativiziranju svega, javnost je bila zavedena o stanju klimatskih promjena pa je barem do 2015. bilo najjednostavnije ništa ne poduzimati. Novinari i javnost davali su podjednaku težinu tzv. skepticima, koji su kod nas uglavnom i nažalost bili laici, a ne pravi stručnjaci, kao i ekspertima koji su bez dvojbe upozoravali na ove recentne klimatske promjene.
Koliko energetska učinkovitost i obnovljivi izvori energije mogu pridonijeti smanjenju klimatskih promjena?
Ugrubo rečeno, mogu pomoći u takvom smanjenju barem 50 % od ukupnog utjecaja. Druge važne komponente čine poljoprivredna proizvodnja, betoniranje, asfaltiranje, neekološki otpad itd. U svakom slučaju, čovječanstvo mora što prije operativno ozbiljno početi raditi na sustavnim promjenama načina korištenja svih resursa, posebice energetskih, prometnih i prehrambenih.
Zašto ih se godinama odvajalo kao dva odvojena područja?
Zapadna, dakle naša civilizacija radi fragmentarno, grubo-inženjerski, radeći na problemima jedan po jedan, npr. kao i veći dio naše zapadnjačke medicine. Mi, u principu, operativno ne radimo sinergijski, odnosno integralno, već pokušavamo rješavati probleme odvojeno, pojedinačno. Međutim, ekološki i aktualni klimatski sustav problema međusobno je umnogome povezan, isprepleten međudjelovanjima i odgovorima na forsiranja s različitim vremenima i područjima odziva.
Jeste li imali priliku pročitati Nacrt energetskog klimatskog plana i kako ga komentirate?
Djelomice sam stigao pogledati taj Nacrt. Naime, razočarala su me izlaganja nekih naših energetičara na tu temu 30. 11. 2018. u Novinarskom domu. To nije moja domena ekspertize pa mi je teško o tome govoriti. Čini mi se da nam trebaju drugačiji glavni izvori energije između 2020. i 2065. godine kad bi eventualno fuzija mogla postati primarni izvor energije; za sada je to još uvijek utopija. Stoga, možda bi u međuvremenu, za spomenuti period, trebalo reevaluirati fisiju, tj. atomsku energiju. To bi značilo niz mjera, od provjera lokalnog, regionalnog i globalnog rizika, do reevaluacije dopuštenih dozračenih doza i zbrinjavanja pripadnog radioaktivnog otpada. Ne znači da bi to bio ispravan izbor, već samo moderna reevaluacija, i onda bi mogle slijediti strateške odluke. Sunčeva energija, tj. foto-energija s poluvodičkom tehnologijom trebala bi biti najbitnija komponenta ekološki ispravne energije. Međutim, iz nekih razloga, Hrvatska tu neopravdano zaostaje, a imamo poprilično znanja u toj domeni.
Može li Hrvatska ostvariti ciljeve? Što bi, po Vašem mišljenju, trebali biti prioriteti te koliko smo daleko od njihove definicije?
Hm, to je teško pitanje. Za sada radimo presporo. Prioriteti nam trebaju biti – uz bolju strategiju prirasta stanovništva i jače, zdrave poljoprivrede – turizam te što neovisnija (o inozemstvu) i napredna energetika. Hrvatska premalo ulaže u znanost i obrazovanje, to je dugoročno bitno, no nažalost izvan dometa svijesti većine naših političara. Znanost i obrazovanje su postali prebirokratizirani, suviše se oslanjamo na formu, a premalo na sadržaj i financiranje. Nema jeftinog obrazovanja, ono po definiciji mora biti skupo da bude dovoljno dobro. To je izvan dometa svih dosadašnjih vlada i saborskog sastava; bojim se da će tako i ostati barem još nekoliko godina. Kopiramo najgore stvari iz EU-a i Amerike. Mediokriteti nas vode, još uvijek imamo previše korupcije i skoro vječitih vlastodržaca u najvećim zonama interesa, u najvećim gradovima. “Zabavljaju” nas marginalnim stvarima, preopterećuju prošlošću i bave se svojim sitnim međuodnosima bez prave supstance i vizije. Šteta! Jer odlaze generacije…
Autor: Ivana Belić
