Sve novosti iz pera Tonija Vidana o obimnom zakonodavnom paketu “Čista energija za sve Europljane”

Politički pregovori između zemalja članica i EU institucija o ciljevima i mjerama energetske i klimatske politike za period 2021. – 2030. ulaze u dramatičnu završnicu tokom slijedećih nekoliko mjeseci. Obimni zakonodavni paket, nazvan “Čista energija za sve Europljane” Komisija je predstavila krajem prošle godine i od tada traju pregovori unutar i između relevantnih institucija o njegovom konačnom sadržaju. Podsjećam kako su još prije ovih pregovora drugim dokumentima bili usvojeni ciljevi za 2030., i to 40% smanjenja emisija stakleničkih plinova, povećanje udijela obnovljivih izvora energije od minimalno 27%, te povećanje energetske učinkovitosti za 30%. I ti, prethodno definirani ciljevi, sada su predmet pregovora i očekuju se njihove izmjene.

Pretprošli utorak, nadležni odbor Europskog  parlamenta donio je izuzetno važne odluke i zatražio, u svjetlu sve izraženijih negativnih utjecaja klimatskih promjena te dramatičnog pada cijena proizvodnje energije iz obnovljivih izvora, povećanje ciljeva za 2030., i to za udio obnovljivih izvora energije na razini EUa na 35%, a energetke učinkovitosti na 40%. Plenarna sjednica Europarlamenta u siječnju trebala bi potvrditi ove odluke.

Povećanje ciljeva prelaska na obnovljive izvore energije i energetsku učinkovitost, ako stavimo po strani prijetnju klimatskih promjena i negativne zdravstvene utjecaje korištenja fosilnih goriva, ima za posljedicu i dramatične promjene u prihodu i geopolitičkom utjecaju koji će uvoznici fosilnih energenata u EU imati u bliskoj budućnosti.

Dobar uvid u te, financijsko-geopolitičke posljedice prelaska Europe na veće korištenje domaćih obnovljivih izvora energije, daje nam studija “Izbjegavanje troška fosilnih goriva korištenjem energije vjetra”: 2011. i 2012. EU je trošila 406 odnosno 545 milijardi eura na uvoz fosilnih goriva godišnje! U slučaju ostvarenja cilja od 27% obnovljivih do 2030., ušteda na tom uvozu bila bi 190 milijardi EUR za period 2011-2030, a u slučaju ostvarenja cilja od 30%, ušteda bi bila 450 milijardi EURa u istom periodu. Naša ušteda je, naravno, nečiji umanjeni prihod, u ovom slučaju prvenstveno ruskih, bliskoistočnih i američkih energetskih kompanija.

Važno je podsjetiti se kako je EU donijela cilj od “27% udijela obnovljivih do 2030.” još 2014., kad se cijena proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora procijenjivala na razini od prosječno 130 EUR/MWh. Danas, kada se offshore vjetar cijenom spustio na 65 EUR/MWh ( sa cijene od 177 EUR/MWh u 2011.), vjetar na kopnu u zadnjoj aukciji u Njemačkoj na 38 EUR/MWh, a cijena solara u Mediteranskoj regiji Europe na teoretskih 30-40 EUR/MWh (kad bi cijena kapitala bila kao u Njemačkoj), jasno je da je tako oprezni cilj postao potpuno neutemeljen, čak i ako se uzima u obzir samo tržišna cijena pojedinih energetskih tehnologija (bez procjene troška negativnih utjecaja klimatskih promjena i utjecaja na zdravlje i okoliš).

U sjeni političke rasprave o ciljevima, raspravlja se i o prijedlozima mjera energetskih politika za dostizanje tih ciljeva. Njih je Komisija u zakonodavnom prijedlogu “Čista energije za sve Europljane” predložila u formi osam prijedloga novih ili dopunjenih direktiva odnosno uredbi, koje bi sa svojih više od 1000 stranica zakonodavnih odredbi trebale regulirati obimnu i kompleksnu problematiku energetskog sektora.

Ako treba izdvojiti najvažniije smjerove predviđene reforme, ja bih izdvojio dvije: prilagodba energetskog tržišta i regulatornih struktura budućoj niskougljičnoj energetici koju će karakterizirati decentralizacija,  fleksibilnost i veća uloga lokalnih potrošača-proizvođača, te “europeizaciju” energetskog sustava jačanjem makro-regionalnih oblika suradnje, prekograničnih tokova energije i regulatorne koordinacije. Iako se Komisija trudi predstaviti paket kao cjelovitu i finalnu zakonodavnu reformu, ne može se oteti dojmu kako su mnogi elementi ostali nedorečeni, i kako ovo nije uspostava konačnog regulatornog okvira, već (samo) još jedan korak dalje u odnosu na prethodna tri energetska zakonodavna paketa.

Po meni, najvažnije područje koje treba razraditi i maksimalno pobaljšati su uvjeti i garancije pod kojima će mali lokalni potrošači-proizvođači zelene energije imati pristup energetskom tržištu, prvenstveno električne energije. Načelno, paket donosi pravo svim potrošačima u EU da sudijeluju i u proizvodnji električne energije, bilo za svoje potrebe ili za pohranu, razmjenu ili prodaju na tržištu. Kako će to načelno pravo biti osigurano, pogotovo siromašnim domaćinstvima koja ne sudijeluju ni na tržištima bitno jednostavnijih proizvoda ili usluga, ostaje da se vidi i aktivno zagovara što bolja rješenja.

Možda najveća zamjerka predloženom paketu od strane civilnog društva, osim na nedovoljno ambiciozne ciljeve, bila je na njegovu obimnost i kompleksnost, kojom se isključuje brojne aktere iz sudjelovanja u raspravi. U doba kad se EU institucije bore protiv euroskepticizma svojom navodnom otvorenošću i participativnim načinom donošenja novog zakonodavstva, ovo je zaista jasan primjer suprotne prakse.

Ali da se vratim na najinteresantniji dio novog paketa – ciljeve niskougljične tranzicije do 2030. Kakav je stav europske javnosti o smjeru u kojem bi se energetika trebala razvijati? Nedavno provedeno ispitivanje, najveće do sada takve vrste, naručila je kompanija Ørsted, Danska elektroprivreda , pokazuje kako je javnost iznenađujuće jedinstvena u viziji energetike kakvu želi: 80 % Poljaka, 84% Njemaca, 83% Francuza želi energetiku baziranu u potpunosti na obnovljivim izvorima.

I sve veći dio energetske industrije Europe prihvaća takvu viziju, pa je nedavno grupacija od šest vodećih energetskih kompanija javno pozvala EU institucije da dignu cilj za obnovljive na “barem 35% do 2030.”, a predsjednik europske zajednice elektroprivreda Euroelectric, Francesco Starace, CEO talijanskog Enel-a, u prošlomjesečnom interwievu EUROACTIVu izjavljuje: “ugljen je gotov, teško pitanje sada je plin”, potpuno niskougljična opskrba električnom energijom u Europi moguća je “svakako prije 2050.”, a obnovljivi su “jasan pobjednik u borbi za (najnižu) cijenu kilowatsata “!

Postavlja se pitanje u kolikoj mjeri će ovakve stavove zastupati predstavnici Vlada zemalja članica u Vijeću EUa, presudnom donositelju odluka na EU razini gdje se “sastaju nacionalni ministri iz svih država članica EU-a radi rasprave o zakonodavstvu, njegove izmjene i donošenja te koordinacije politika” i gdje će biti donesena konačna odluka o sadržaju energetskog paketa.

Nažalost, dosadašnja je praksa da Vlade ponajviše štite kratkoročne interese nacionalnih monopolista u energetskom sektoru i njihovu postojeću energetsku strukturu, a u slučaju novih članica iz srednje i istočne Europe poseban je problem što često ne postoje jake domaće kompanije koje bi bile aktivne u sektoru obnovljivih izvora energije. Suočene s izborom između domaće postojeće prljave energije i buduće čiste energije, ali vjerovatno proizvedene od strane kompanija u stranom vlasništvu, Vlade se najčešće opiru promjenama,  umjesto da stvaraju uvjete za razvoj novih domaćih kompanija koje bi ostvarivale dobit iz korištenja lokalnih obnovljivih izvora energije.

Frustrirajuće nazadna energetska politika mnogih Vlada zemalja članica, ali i EU institucija, u kombinaciji s prirodom tehnologija za korištenje obnovljivih izvora energije koje omogućuju lokalno planiranje i primjenu, doveli su do novog fenomena u europskoj energetskoj raspravi: pojavu novih, lokalnih aktera. Nestaje dosadašnji monopol na energetsku politiku nacionalne razine odlučivanja, i stotine, ako ne i tisuće, regija, gradova i lokalnih zajednica odlučuju se za proaktivnu vlastitu energetsku i klimatsku politiku, baziranu na ambicioznijim ciljevima, te počinju zagovarati svoje interese i stavove aktivno i na EU razini.

Duboko sam uvjeren da je pred nama uzbudljivo finale nezaustavljive i korijenite transformacije energetskog sektora, transformacija koju zagovara i provodi moćna sinergija lokalnih aktera, civilnog društva i naprednog dijela poslovnog sektora. Nikakav politički kaos ili kriza koju zagovornici stare energetike mogu izazvati (osim nuklearnog rata?!), tu tranziciju ne mogu zaustaviti, jedino usporiti na štetu svih nas. Najveći izazov postaje kako osigurati da što veći udio novih kapaciteta za proizvodnju zelene energije bude u vlasništvu građana i lokalnih zajednica, te kako im osigurati fer pristup europskom energetskom tržištu. Takva energetika, zasnovana na lokalnim obnovljivim izvorima u što većem vlasničkom udijelu građana i lokalnih zajednica, koja dakle nije samo ekološki, već i socijalno održiva, sve češće se naziva “građanska energetika”, a mi je u Zelenoj akciji zovemo “komunalna energetika”.

_{Autor teksta: Toni Vidan, predstavnik hrvatskih udruga za zaštitu okoliša u Europskom gospodarskom i socijalnom odboru}

_{foto:tportal.hr}