Uzmete li si malo vremena i prošećete li virtualnom stvarnošću, onom na internetskim portalima, uvidjet ćete još jednom kako je tamo zaista nešto virtualno i nema puno veze sa stvarnošću. U toj skupini nalaze se i teme o javno – privatnom partnerstvu. Zašto? Zato što posljednjih deset godina sigurno govorimo o JPP modelu kao o NOVOM modelu. Zagrebemo li malo ispod površnih informacija i podataka uvidjet ćemo da model JPPa, u raznim oblicima, koristi se već više dugi niz godina za izgradnju javne infrastrukture (modeli JPPa: Design, Build, Finance, Operate and Transfer, Private Finance Initiative, i druge inačice).
Pročitate li više od pet redova na pojedinim internetskim portalima shvatit ćete da se dovodi u pitanje procjena isplativosti i boljitka JPP modela od tradicionalnog modela. To vam je kao da uspoređujete hoćete li na ljetovanje otići jednom u životu, bez garancije dobrog vremena i ukupnog troška ili ćete na ljetovanje ići svake godine uz garantirano vrijeme i unaprijed dogovoren ukupni trošak.
Tradicionalni model u Hrvatskoj slijedi zadana pravila. Javna nabava prvi je korak. Pobjednik je onaj koji garantira najnižu cijenu. Ne kvalitetu. Cijenu. Hoće li se držati rokova, hoće li ostvariti željeni rezultat. Sav taj rizik leži na, u ovom slučaju, javnom partneru (državi, županiji, gradu ili općini) koji naručuje uslugu. Nažalost u Hrvatskoj (ali i u drugim državama) je previše primjera kada je ovakav model zakazao i donio nam puno veće troškove od onih planiranih kao primjerice svima poznat Trogirski most.
S druge strane Ugovor o projektiranju i izvođenju (Design and Buid/D&B) traži ekonomski najpovoljniju ponudu, ali onu koja će garantirati funkcionalnu građevinu te da će se projektom smanjiti cjelokupni životni troškovi. Riječ je o modelu koji se odvija na način „ključ u ruke“. Javni partner raspisuje natječaj, a novac privatnom partneru isplaćuje tek po završetku projekta po završenim etapama i glavninu . No, tu cijela priča i odgovornost privatnog partnera staje.
Treći način na koji se mogu obavljati projekti je Ugovor o energetskom učinku. Javni partner raspisuje natječaj, privatni partner se prijavljuje na isti i dobiva ga u slučaju (kao i kod D&B modela) onaj koji garantira ekonomski najpovoljnije uvijete u smislu smanjenja cjelokupnih životnih troškova na temelju planiranih energetskih ušteda. No, u modelu Ugovor o energetskom učinku privatni partner prvu uplatu dobiva tek nakon provedenog projekta rekonstrukcije i to na mjesečnoj osnovi za svaki mjesec idućih deset godina (ovisno na koliko se potpisuje ugovor) i to isključivo ako projekt pokazuje ostvarivanje planiranih energetskih ušteda odnosno ako je isporučena energetske usluga i ostali standardi u skladu sa ugovorenim uvjetima. U slučaju da se to ne dogodi privatni partner snosi rizik i dobiva manju naknadu od dogovorene, jer očito posao nije obavio onako dobro kako se obvezao ugovorom.
Vratimo se na trenutak na Tradicionalni model. Kod Tradicionalnog modela bi u ovakvom slučaju privatni partner već odavno i dobio i potrošio svu zaradu praktično bez ikakve daljnje odgovornosti. Javnom partneru ostala bi građevina koja bi trošila više energije ili u kojoj bi se pojavljivali razni troškovi za interventne radove (prokišnjava krov, prozori ne brtve i sl.).
I u konačnici „novi“ model Javno – privatnog partnerstva najbolji je model koji se optimalno može koristiti u kombinaciji s EU fondovima.
Model Javno-privatnog partnerstva jedini je model koji, ukoliko se strukturira sukladno praksi i pravilima EUROSTATA, se ne evidentira kao javni dug, a uz to što se ne evidentira kao javni dug, dobiva se najbolja usluga.
Kombiniranje EU fondova i JPP-a potiču Europska komisija i Europska investicijska banka, ali i ostali subjekti organizacije i financiranja javnih infrastrukturnih projekata.
Razlozi su logični: sudjelovanjem privatnog sektora u izgradnji, održavanju i financiranju javnih projekata povećava se kvaliteta javne usluge, smanjuju ukupni životni troškovi projekta, dugoročno se čuva vrijednost i kvaliteta javnih građevina, javne se investicije isporučuju unutar planiranog budžeta i roka, povećava se vrijednost za novac poreznih obveznika i krajnjih korisnika, smanjuje pritisak na tekući javni proračun te omogućava povećanje javnih investicija uz istovremeno relativno smanjenje javnog duga.
Jedan od poznatijih primjera javno – privatnog partnerstva je sustav zbrinjavanja komunalnog otpada s proizvodnjom energije u Poznanu u Poljskoj. Projekt je vrijedan približno 189 milijuna eura bespovratno financiranih s 45%. Poznat je i projekt brze željeznice duge 165 kilometara u Portugalu vrijednosti 1,35 milijardi eura od čega se iz EU financira 41%. Tu je i vojna bolnica u Češkoj ukupne vrijednosti 18 milijuna eura od čega je polovica sufinancirana iz EU fondova.
Agencija za investicije i konkurentnost procijenila je da bi se od ukupnog potencijala od približno 3 milijarde eura u JPP-u, u slijedećih 3 do 5 godina, kombinirano financiranje moglo primijeniti na projekte vrijedne oko milijardu eura i to u sektorima kao što su javna rasvjeta, energetska obnova javnih zgrada, pročišćavanje otpadnih voda, zbrinjavanje krutog otpada, optička infrastruktura, kultura i urbani transport. Naravno i ostali sektori kao što su obrazovanje, zdravstvo i zatvorski sustav, vrtići, opće administrativne zgrade, sportski objekti, transport također su pogodni za primjenu JPP modela. Vrlo je vjerojatno da, primjenom JPP modela, povećanje javnih investicija za 3 milijarde eura ne bi pratilo povećanje javnog duga za dodatnih približno 5 postotnih poena. I upravo to ovom modelu financiranja daje glavnu notu razlike nad svim ostalim modelima.
Javno – privatno partnerstvo u Hrvatskoj nikada nije zaživjelo u punom smislu te riječi prije svega zbog uljuljkanosti javne uprave u već „provjerene“ procedure, držanje za poznato, pa makar i to poznato bilo znatno lošiji model od modela JPP-a. S druge strane JPP se kao model u Hrvatskoj medijski koristio za propagiranje projekata koji nisu JPP, te zadobio pogrešnu, ali što je najgore i negativnu konotaciju u svijesti ljudi.
Nadajmo se da ćemo osmišljavanjem i provedbom novih JPP projekata dokazati njihovu isplativost te da za deset godina o Javno – privatnom partnerstvu nećemo morati govoriti kao o „novom“ modelu.
