Vrijednost za novac

Razgovarali smo s dr. sc. Josipom Čengijom, jednim od vodećih hrvatskih stručnjaka za alternativne modele financiranja.

Tijekom posljednjih godina alternativni modeli nabave postaju sve učestaliji oblik realizacije gradnje, obnove i rekonstrukcije zgrada javne namjene ili javne rasvjete, a sve u svrhu realizacije javnih projekata po najnižim ukupnim životnim troškovima te dobivanja najveće vrijednosti za novac poreznih obveznika. Alternativnim modelima nabave smatraju se modeli poput Ugovora projektiraj i gradi, Ugovora o energetskom učinku, Ugovora o javno‑privatnom partnerstvu, leasing ugovora i sl. Alternativni modeli nabave u osnovi predstavljaju vrstu ugovaranja usluge i/ili radova za realizaciju projekata baziranu na performansama (engl. Performance base contracts ili također engl. Service level agreements). U takvom se načinu ugovaranja ne može dogoditi da ste platili za uslugu koja nije izvršena ili nije izvršena valjano.

Dr. sc. Josip Čengija pokušao nam je na jednostavan način objasniti nedostatnost tradicionalnog načina ugovaranja naspram alternativnog.

Najveći problemi tradicionalnog modela su rizici koji svi ostaju na javnom sektoru. Budući da javni sektor zasebno ugovara dionike u gradnji ili realizaciji nekog projekta, onda i preuzima odgovornost tih poslova naspram onog drugog koji dolazi i nastupa kao koordinator svih tih dionika. Često se to događa u gradnji, u poslovima u kojima to nije ni njegova glavna uloga ni svrha. Javni sektor treba pružati javnu uslugu. Gradnja sama po sebi nije javna usluga. To je stručan posao koji se događa na tržištu. Nije normalno ili uobičajeno, a ni logično da sam naručitelj – javni službenik, gradonačelnik, ministar, zna bolje graditi nego građevinske tvrtke i ljudi iz te struke. To se od njih ne bi trebalo ni očekivati, a po tradicionalnom modelu ugovaranja ispada da se od njih upravo to očekuje.

Ako javni sektor naručuje prvo projektanta, projektant će htjeti naplatiti svoj posao što je više moguće, koliko god mu ugovor dopušta. On nema kasnije reperkusije, barem to do sada nije bio slučaj. Ako je projekt nedostatan, skoro je nemoguće – u ovakvom sustavu – poslije prozvati njega i tražiti preuzimanje odgovornosti. U privatnom poslovanju ako niste jednom zadovoljni s projektantom, onda s njim jednostavno više nećete raditi. Isključite ga. U javnom sektoru i funkcioniranju javne nabave to skoro pa i nije moguće. S jedne strane riječ je o mnogo većem broju zakona koju su tu naravno s velikim razlogom, ali s druge strane oni su dosta i ograničavajući kada je u pitanju dobra realizacija nekog projekta.

Koji bi bio glavni cilj alternativnih modela ugovaranja?

Alternativni modeli bi ponajprije trebali imati za cilj da se plati ono što se dobije. Kratko i jasno. Biti vezani uz rezultate, a ne uz proces. Trenutačno se plaća rad, ne da li taj rad nečim rezultira, već koliko netko radi. Alternativni modeli su zaokret na način da plaćate rezultat bez obzira koliko je netko truda uložio. Tko je sposobniji, konkurentniji, može s manje truda dobiti bolji rezultat nego netko drugi. Mi smo napravili sustav koji je postavljen tako da je važno pojaviti se na poslu, ali ne i da li si taj dan nešto i napravio na tom poslu. To je ta razlika. Ako plaćaš nekoga po kubiku betona on će ti htjeti ugraditi što više betona. A da li taj beton tamo ima svrhu, nije pitanje više.

Vrijednost za novac. Nije pitanje da nešto bude jeftinije, već je stvar da ste dobili vrijednost za ono što ste platili. Najčešće su najskuplje najjeftinije stvari. Poanta je da se plati stvarna vrijednost za proizvod. Tako funkcionira cijeli svijet. Kada odete u dućan kupiti mobitel, platite mobitel. Ne platite svaku žicu zasebno i ne pitate prodavača koliko je netko žica stavio. Tvrtka će ocijeniti koja je cijena njegovog proizvoda i borit će se na tržištu. Ako je manje kvalitetan, morat će smanjiti cijenu ako će htjeti nešto prodati. Tako funkcionira normalno tržište i tu tržište samo sebe filtrira. Vrlo brzo se izbace oni koji su neefikasni i nekvalitetni. Kod javnog sektora toga nema. Nabavljate kontinuirano, ne možete izbaciti nekvalitetnog izvođača tek tako.

Prepoznaje li naš javni sektor nove modele ugovaranja? Kakve su reakcije?

Reakcije su pozitivne. Korak po korak, ali stvari se polako pokreću. Predugo smo funkcionirali u ovakvom sustavu da bismo samo tako, preko noći, prešli na nešto novo koliko god to novo bilo neusporedivo bolje. Javni sektor prepoznaje ove modele,jer ovi modeli, za razliku od tradicionalnih, u punom smislu štite javni novac, novac svakoga od nas. I to je ključan razlog zašto bi se trebali ugraditi u svaki novi projekt. Tako bi se izbjegli nedostatni projekti, projekti koji se rade i nekoliko puta zbog loših rezultata i zbog kojih se potroši mnogo više javnog novca od onoga što je planirano. Novi modeli imaju jasan cilj – zaštititi javni novac i dobiti rezultat koji je plaćen.

Autor: Ivana Belić, dip. novinar