Ljetna je večer, pada lagana kišica, a ja sjedim u svojoj sobi i pišem osvrt na projektni sastanak s BIMzeED projekta u Mađarskoj. BIMzeED je projekt u sklopu Erasmus+ programa koji ima za cilj identificirati prednosti te nedostatke znanja i vještina u primjeni digitalizacije (BIM) kod projektiranja near zero energy buildings (nZEB). Taj projekt prvo nije bio meni dodijeljen, već kolegi Srećku. Budući da sa Srećkom najuže surađujem u REGEA-i budući da smo obojica građevinski inženjeri, od početka mi je pričao o projektu i vrlo me zainteresirao za njega. Naime, s BIM-om sam se upoznao još na diplomskom studiju na Građevinskom fakultetu u Zagrebu i stoga znam koliki potencijal takav umreženi sustav raznih programa koji se koriste u projektiranju (a poslije i u izvođenju građevina) ima. Mi u Hrvatskoj kaskamo s primjenom BIM sustava, ali se pozitivne promjene polako, ali sigurno događaju. U prilog tome govori već spomenuta činjenica da se na diplomskim studijima Građevinskog fakulteta u Zagrebu BIM već koristi. No, vratimo se mi kako sam ja uopće završio na projektnom sastanku projekta kojeg tada službeno još nisam bio član. Još krajem lipnja mi je Srećko spomenuo da sredinom srpnja ide dva dana u Mađarsku te da preuzmem neke od njegovih uloga dok ga nema. No samo dva dana prije odlaska u Mađarsku, Srećko dolazi do mene i govori mi da kolegica Ivana neće moći ići s njim, te jesam li ja možda zainteresiran. Budući da me tematika BIM-a generalno zanima, činilo mi se da je i odlazak u predivnu Budimpeštu uvijek dobra ideja, odmah sam prihvatio poziv.
Sam projektni sastanak nije bio u Budimpešti, već u gradiću Szentendre koji je udaljen 15-ak kilometara sjeverno od Budimpešte. Szentendre je dosta teško izgovoriti (kao i većinu mađarskih riječi), ali zapravo znači Sveti Andrija (Szent Endre). Iako je prijevod vrlo jasan, zanimljivo je da ga mi Hrvati službeno zovemo Senandrija… No vratimo se mi ipak na projekt. Kako je provedba projekta počela tek početkom godine, nije se još dogodio veliki napredak. Jedini radni paket koji je već u dobroj mjeri napravljen je radni paket 2 – Pregled literature i analiza potreba, za koji je zadužen GFZG, moj GFZG. Moram priznati da sam bio vrlo ugodno iznenađen kada sam nakon samo 2 godine ponovo susreo profesoricu i asistenta s faksa, te kada sam shvatio da ću ponovo surađivati s njima. Zadatak GFZG-a je anketirati što veći broj dionika u području BIM-a i nZEB-a. To praktički uključuje sve sudionike u procesu građenja, ali i ljude koji su na bilo koji način u doticaju s građevinarstvom. Bitno je Ispitati različite sudionike ne bi li se dobio što širi raspon informacija o tome koji aspekti BIM-a su već dobri, a koje treba dodatno unaprijediti. Sada mogu napokon i objasniti cilj projekta BIMzeED. Cilj projekta je osmisliti nastavne programe u području BIM-a i nZEB-a koji se mogu integrirati u postojeći program visokog obrazovanja, te strukovnog obrazovanja i osposobljavanja. To uključuje izradu nastavnih materijala, predavanja i e-learning portal. Zanimljivo je da u projektu sudjeluju zemlje s visokim stupnjem primjene BIM sustava (Španjolska, Irska i Belgija) te Hrvatska i Mađarska koje nemaju toliko iskustva na tom području.
Uz radni dio ovog dvodnevnog poslovnog puta, imali smo prilike vidjeti i natjecanje Solar Decathlon koje se održavalo baš u Szentendreu. Solar Decathlon je prestižno međunarodno natjecanje u kojemu se sveučilišta natječu u projektiranju i izgradnji inovativnih niskoenergetskih kuća. Koncept je genijalan. U dvije godine studenti moraju osmisliti, napraviti projekt, pronaći sponzore te izgraditi niskoenergetsku kuću. Kada kažem izgraditi mislim doslovno – izgraditi vlastitim rukama. To čak uključuje i korištenje građevinskih strojeva. Što više razmišljam o tome, to mi je više žao što nisam tokom studija sudjelovao u takvom natjecanju i što, zapravo, samo malen broj studenata iz cijelog svijeta ima priliku sudjelovati. Zamislite što takvo iskustvo znači za jednoga studenta! Za vrijeme studija već ima priliku vidjeti svaki segment u procesu, od prvotne ideje do realizacije nekog objekta. Za mene je to neprocjenjivo i smatram da bi se na svako sveučilište trebalo uvesti barem dio ovako nečega. Naime, činjenica je da studentima jako nedostaje prakse, a to nažalost posebno vrijedi za Hrvatsku. Kada sam prepričao iskustvo ravnatelju, i njemu se koncept toliko svidio da me zatražio da istražim uvjete koje grad domaćin mora ispuniti da može organizirati ovakvo natjecanje. S predstavnicima sam već stupio u kontakt tako da, tko zna, možda ću jednog dana pisati blog i o Solar Decathlonu kod nas…
Kristijan Škoc, mag.ing.aedif.
