Što smo mogli naučiti u 2018. godini?

Mogla je to biti jedna sasvim dobra godina. Tko je htio, mogao je prepoznati da obnovljivi izvori postaju mainstream izvor energije i da se to ne događa polako, nego – ubrzano. Čini se da i nema druge opcije jer u situaciji kad naprosto više nema prostora za nove emisije stakleničkih plinova, a čak je 70% globalnih investicija u energetiku upravljano odlukama neke od vlada, drugačije ne može ni biti. Danas solarna i energija vjetra najbliže ispunjavanju tri prioriteta potrošača energije – pouzdanost, dostupnost i odgovornost prema okolišu. Na vodećim tržištima obnovljivih izvora kao što je Danska i većina drugih članica Europske unije, nadnacionalni, nacionalni i lokalni interesi usklađeni su s tim prioritetima. U drugima, kao što su SAD i Australija, gradovi i korporacije postali su najrelevantniji akteri. U oba slučaju potražnja za obnovljivim izvorima je nastavila rasti. Potražnja za obnovljivim izvorima energije najveća je upravo u zemljama u razvoju – nedavno smo pisali o primjeru fotonaponske elektrane snage 100 MW u Albaniji, ali goleme se investicije događaju i u Meksiku, Indiji, sjevernoj Africi… Udio obnovljivih izvora energije u globalnoj proizvodnji električne energije trebao bi se povećati od 25% u 2017. do čak 85% u 2050. godini – slučaj obnovljivih izvora energije nikada nije bolje stajao.

Tko je pazio, morao je primijetiti da cijena energije iz sunca i vjetra drastično pada. Samo tijekom 2018. pad cijena fotonaponskih panela iznosio je za oko 35 %, odnosno čak za oko 90 % u odnosu na 2009. godinu. Do 2040. očekuje se veoma velik porast udjela električne energije iz sunca i to u takvoj mjeri da bi ovaj izvor mogao nadmašiti sve ostale – obnovljive i neobnovljive. Znatniji se porast u istom razdoblju očekuje i od prirodnog plina – globalno za oko 1,6 % na godinu do 2040. i to ponajprije zato što Kina nastoji smanjiti zagađenje zraka. Kina posupno postaje najveći svjetski uvoznik prirodnog plina što ima velike posljedice na tržište i cijene prirodnog plina. U isto vrijeme u Hrvatskoj, domaća proizvodnja prirodnog plina strmoglavo pada, a plaćamo drugi najskuplji plin u EU-u. Tko je čitao, mogao je primijetiti da ništa od toga nije prepoznala prva knjiga hrvatske nove energetske strategije – tamo se za prirodni plin predviđa stagnacija potrošnje (Što će nam onda onaj nesretni LNG terminal!?), a od fotonapona se do 2030. očekuje samo oko 770 MW. Toliko otprilike pametnije članice EU-a instaliraju u roku od godinu dana i tamo to više nije nikakva posebna vijest.

Tko je čitao između redova, mogao se i zabrinuti zato što bi sve ono neznanje, glupost i lopovluk oko tzv. plinskog biznisa u sporu Države i MOL-a mogli na kraju ipak doći na naplatu iz državnog proračuna, čitaj – od građana. (Nažalost, to i ne bi trebalo biti preveliko iznenađenje.) Nije tu energetika iznimka – tako će to biti dok god politika ne bude slušala struku, a umjesto javnog interesa glavnu riječ budu vodili klijentelizam i politička podobnost. Tko je imalo pratio vijesti, nije mogao propustiti ni priču o LNG terminalu koja i dalje nema sretan kraj. Zavaravanje samih sebe da se radi o strateškom europskom projektu i naivno igranje skrivača s velikima igračima, može završiti samo na jedan način – novim plaćanjem iz državnog proračuna, devastacijom HEP-a i/ili siromašenjem vlastitih građana. A tko je pratio još malo pažljivije, vjerojatno je s tugom zaključio da su u svim ovim nespretnim igricama sada čak i Mađari postali bolji i nadmoćniji igrač za naše, hrvatske političare. Igrač koji zna što želi i kako će to dobiti, ali to i opet, nažalost, nije tako samo u energetici.

Tko je zaronio malo dublje u specijalizirane časopise i portale, mogao je ove godine naučiti i da se upravo obnovljivi izvori energije i cijela priča energetske tranzicije mogu savršeno podržati tzv. pametnim informacijskim tehnologijama. Blockchain tehnologija kao da je izmišljena za otvaranje mogućnosti građanima koji postaju i proizvođači i potrošači energije, a viškovima mogu trgovati između sebe. Da su upravo ovu činjenicu trebali prepoznati i nadležni donositelji odluka i naša buduća energetska strategija, mogao je zaključiti svatko malo inteligentniji, stručniji i dobronamjerniji, ali je nažalost baš ovakva kombinacija kod nas još uvijek prilično deficitarna. Može li to biti zlatna razvojna prilika za Hrvatsku, malu zemlju koja svoje pravo bogatstvo ima upravo u obnovljivim izvorima energije, ali i u pametnim glavama mladih programera, IT stručnjaka i raznih inženjera, pokazat će ipak tek 2019. ili neka još kasnija godina.

Na kraju, u 2018.  trebali smo naučiti barem jedno – pitanje energetike jedno je od ključnih pitanja suvereniteta svake države. Mogla je, dakle, ovo biti sasvim dobra godina, ali nema razloga da to ne bude upravo – 2019. Godine koje dolaze bit će sigurno zanimljive i dinamične, a mogućnosti koje nam energetska tranzicija otvara zaista su neizmjerne. Hoćemo li i u ovom području ostati zemlja neostvarenih mogućnosti, ovisit će samo o nama. Uloga je dana svima – i stručnjacima i političarima i običnim građanima biračima, ali isto tako i odgovornost. Sretna nam nova, lijepo se provedite.