Projekt prve općinske toplane na biomasu već je spominjan na ovim stranicama, ali i poznat hrvatskoj javnosti. Danas imamo priliku razgovarati s mr. sc. Velimirom Šegonom, zamjenikom ravnatelja Agencije i od nedavno počasnim građaninom Pokupskoga. Upućeni znaju da je Velimir jedan od najzaslužnijih da je projekt u Pokupskom ikada realiziran, a svi koji rade u Agenciji da je upravo on jedna od ključnih osoba kada je riječ o planiranju projekata, financijskom izvještavanju i općenito najtežim zadacima koji se pred Agenciju stavljaju.

Zašto je Pokupsko bilo zahtjevan projekt? Kada je bilo najteže?

Hm, odakle početi? Dakle, toplana u Pokupskom financirana je najvećim dijelom iz IPARD pretpristupnog programa, odnosno sredstvima iz Europske unije gdje se prihvatljivi troškovi financiraju sa 100% te maksimalno do 7 milijuna kuna. Bez ovog financiranja toplana nikad ne bi bila izgrađena jednostavno zato što jedna mala općina kao što je Pokupsko nije u mogućnosti sama financirati takav projekt. Osim toga, Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost također je dao znatan dio bespovratnih sredstava, a dio je dala i Zagrebačka županija te naravno sama općina Pokupsko. Ukupni troškovi izgradnje uključujući pripremni dio izrade dokumentacije iznosili su oko 11 milijuna kuna od čega je gotovo 7 dobiveno iz IPARD programa.

Najzahtjevniji dio projekta odnosio se upravo na zatvaranje financijske konstrukcije – od prijave na IPARD natječaj gdje je u Agenciju za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju koja provodi natječaje i odobrava projekte poslano preko 50 kilograma dokumentacije do dobivanja konačnog odobrenja i odluke o financiranju. Zahtjevno je bilo i spojiti više izvora financiranja jer za neke dijelove toplane (primjerice toplinske podstanice i kućni priključci) nije bilo moguće financiranje iz IPARD-a pa je tu trebalo ishoditi sredstva Fonda.

Kao ilustraciju ove zahtjevnosti mogu spomenuti činjenicu da je financiranje izgradnje toplana na biomasu iz pretpristupnih fondova bilo predviđeno i u SAPARD programu koji se provodio do 2006. godine i u već spomenutom IPARD programu koji se provodio od 2006. do 2013., a općina Pokupsko je jedina uspjela dobiti novce za svoju toplanu u cijeloj Hrvatskoj. Sva ostala sredstva predviđena za izgradnju toplana ostala su neiskorištena, odnosno prenamijenjena su za neke druge projekte.

Teških trenutaka je bilo puno, više puta je projekt Pokupsko bio u naizgled bezizlaznoj situaciji, od toga da nam je dva puta padala javna nabava za odabir izvođača radova (a koju smo morali raditi po pravilima Europske komisije za zemlje nečlanice, tzv. PRAG obrascima, dakle sve na engleskom jeziku), pa nam je isteklo rješenje o građenju koje nije bilo moguće produžiti i trebalo je proći cijeli postupak ishođenja nove građevinske dozvole što je značilo novi idejni projekt, novu lokacijsku dozvolu, novi glavni projekt i tek onda novu potvrdu glavnog projekta odnosno građevinsku dozvolu, pa dobivanje suglasnosti Agencije za plaćanja za sve to a što je uključivalo cijeli niz zahtjeva za izmjene, dopune i pojašnjenja (već spomenutih 50 kilograma dokumentacije) koji su često dolazili u vrijeme godišnjih odmora… sjećam se jednog zahtjeva koji je došao 24. prosinca, a rok za odgovore je uvijek 7 dana uključujući i neradne dane i blagdane, dakle bio je radni Božić te godine…, ali na kraju se sav taj trud isplatio! Uspjeli smo u nečemu što nitko drugi u Hrvatskoj nije uspio i izgradili prvu i za sad jedinu toplanu na biomasu u vlasništvu jedne općine s europskim sredstvima.

Koje pouke je Agencija izvukla, što smo naučili?

Najvažnija pouka koju smo svi mi koji smo radili na ovom projektu izvukli je da nikad ne treba odustati! Bilo je puno situacija gdje je izgledalo kao da je projekt propao, da nema izlaza ili rješenja za probleme, ali jednostavno mi smo bili toliko uporni da smo na kraju ipak našli rješenje. Pod „mi“ mislim na nas u Agenciji, ali i na djelatnike općine Pokupsko na čelu s načelnikom Božidarom Škrinjarićem, puno puta smo se međusobno bodrili i ohrabrivali iako nam se svakom za sebe činilo da je stvar propala (to smo si tek poslije priznali). U tom smislu naučili smo i da je za provedbu ovakvih projekata potreban zajednički rad, mi u Agenciji dali smo stručnu podršku i potporu, ali bez velikog angažmana kolega iz Pokupskog ne bi bilo uspjeha.

Osim toga, naučili smo i jednu vrijednu lekciju o tome kakav pristup treba zauzeti kao koordinator projekta ako se želi biti uspješan, a to je da su tuđe greške i propusti naš problem. Bilo je više situacija kad je projekt bio ugrožen zbog propusta koji objektivno nisu bili naši i gdje smo mogli jednostavno zauzeti stav da za to nismo mi odgovorni… ali u tom slučaju projekt bi propao. Umjesto toga stav je bio da je sve to naša odgovornost, bez obzira što formalno nije bila, naš problem koji mi moramo riješiti. I riješili smo ga!

Ima li Hrvatska okvir i programe za korištenje energije biomase?

Nažalost nema. IPARD program je završen jer je Hrvatska ušla u Europsku uniju, a iz strukturnih fondova za sad nije predviđeno financiranje projekata kao što je toplana na biomasu u Pokupskom. Konkretno, iz Operativnog programa Ruralni razvoj 2014-2020 koji je nastavak IPARD programa, odlukom Ministarstva poljoprivrede iz 2014. godine izbačena je mjera koja se odnosi na toplane na biomasu za manje općine i gradove. Time smo došli u pomalo apsurdnu situaciju, općina Pokupsko dobila je ovogodišnju EUSEW nagradu (koju dodjeljuje Europska komisija) kao najbolji primjer iz kategorije javnog sektora u cijeloj Europskoj uniji, najvećim dijelom upravo radi izgradnje toplane na biomasu, a mi smo ukinuli financiranje ovakvih projekata. A bez tog financiranja izgradnje ovakvih toplana na biomasu jednostavno neće biti, jer većina manjih općina i gradova kao što je Pokupsko sami ne mogu financirati takve projekte.

U tehničkom odnosno tehnološkom smislu ovi projekti ne predstavljaju nikakav izazov, radi se o kotlovima na biomasu manje snage za dobivanje isključivo topline. Opskrba sirovinom također nije problem, primjerice u Pokupskom je predviđena maksimalna potrošnja od tisuću tona drvne sječke godišnje, što se bez problema može osigurati iz lokalnih šuma u okolici općine. Ono što je problem je upravo financiranje, jer je investicija u kotlove na biomasu u usporedbi s kotlovima na prirodni plin ili lož ulje jednake snage znatno veća.

Mi pokušavamo naći druge izvore financiranja, postoje mogućnosti u okviru Norveškog financijskog mehanizma ili u okviru mehanizma Integrirana teritorijalna ulaganja, a također smo proveli i nekoliko projekata po modelu ugovorne prodaje topline iz biomase…, ali prirodni odnosno najlogičniji izvor financiranja za toplane na biomasu za manje gradove i općine trebao bi biti spomenuti Operativni program Ruralni razvoj i smatram da je velika šteta što se odustalo od toga.

Kako si Ti osobno doživio završetak projekta u Pokupskom?

Kao veliku osobnu satisfakciju, ali još više kao poticaj za daljnji rad i provedbu ovakvih projekata. Taj osjećaj da sam pomogao i bio dio izgradnje toplane koja će sljedećih 20-tak godina služiti stanovnicima Pokupskog, koja grije između ostalog i učenike Osnovne škole Pokupsko, da smo uspjeli u nečemu što nikome u Hrvatskoj još nije pošlo za rukom, da imamo konačno toplanu na biomasu gdje možemo stručne izlete i obilaske za sve zainteresirane organizirati u Hrvatskoj, a ne više u Sloveniji ili Austriji…. Neprocjenjivo! J

Ali ovime naš radi u Pokupskom nije završen, tu je još izgradnja druge faze toplovoda, sabirno-logističkog centra za biomasu i cijeli niz budućih projekata. A titula počasnog građanina Pokupskog još više obvezuje da sve te projekte i provedemo.

Što općenito radi zamjenik ravnatelja Agencije?

Ukratko – sve što je potrebno da bi se projekti kao što je Pokupsko ostvarili. U službenom smislu – mijenjam ravnatelja u obavljanju poslova kad god je on na putu ili je spriječen iz drugih okolnosti.

Ali osobno osjećam se u prvom redu kao dio tima, vrlo uspješnog tima sa sjajnim pojedincima koji su usmjereni ka zajedničkim ciljevima – izgradnja toplana na biomasu, obnova škola, obnova bolnica, modernizacija sustava javne rasvjete i sličnih projekata koji u konačnici imaju za cilj opću dobrobit. Ponavljam, bez tog timskog rada i zajedničkog truda nema uspjeha i smatram da je to najveća vrijednost koju u REGEA-i njegujemo.