Draga čitateljice, poštovani čitatelju,
Dugo sam mislio da mogu, ali izgleda da ni ja neću moći odoljeti sirenskom zovu teme kupovine INE (i prodaje HEP-a). Čini se da tu svi imaju nešto za reći – političari, ekonomisti, sindikalisti, umirovljenici… A u posljednje vrijeme i stručnjaci – energetičari, iako je u jednom času izgledalo da njih nećemo niti čuti. Je li to zbog toga što su oni po prirodi skromni i samozatajni ili su naprosto odustali jer odluke ionako ne donosi struka nego politika? O tome ćemo razmišljati u nekoj drugoj kolumni…
Ok, rekli smo vratiti INU. To je sigurno hrabra odluka, i dobra i loša, ali hrabre odluke su uvijek pomalo lude odluke. U hrvatskom je mentalitetu inače da se svaka odluka odmah kritizira, lako je popljuvati nešto što je drugi odlučio ili rekao, ali vlastitih (boljih!) prijedloga – nemamo. Zato i jesmo u poziciji da sjedimo na mjestu, zapljuvani od samih sebe i bez ponosa, ali i to je možda jedna druga tema. A možda i nije, jer hrvatska je energetika već previše toga izgubila upravo zbog neodlučnosti, nedostatka vizije i manjka hrabrosti.
Da se odmah razumijemo – vraćanje INE nije ekonomski najpovoljnija odluka, nitko to ne misli, ali o tome je trebalo razmišljati kad se INA prodavala prvi puta, kad su planule braniteljske dionice, kad su se prepuštala prava i kada se tko zna što još radilo. Ovo je naprosto – u nizu loših odluka, najmanje loša od svih dosadašnjih loših odluka. Ovom odlukom mi jednostavno plaćamo završni ceh dugom nizu promašaja koji su MORALI doći na naplatu. Ovom odlukom mi plaćamo i gubitak (prodaju) nacionalnog ponosa i izdaju, plaćamo i nedostatak hrabrosti i vizije prošlih vlada, a to su sve stvari koje jako puno koštaju. Za one koji su zaboravili – hrvatska nezavisnost službeno je započela u zgradi INE u Šubićevoj, tamo je Sabor 8. listopada 1991. izglasao odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Da, to je ona zgrada koju je INA nedavno napustila… Neki moji kolege koji još uvijek u INI rade taj su dan plakali.
Dakle, kad smo sad odlučili da kupujemo, prava je odluka zapravo – ŠTO DALJE? To bi bila važna, velika i presudna odluka, odluka koja će uostalom presuditi je li ona prva odluka, konačno jedna hrabra odluka bila – dobra ili loša hrabra odluka. Da bi se donijela ova odluka, bilo bi nužno malo planirati. Promisliti, ali i uključiti struku i znanje. Jednom riječi – Energetska strategija. Ali ne stotine stranica teoretskih razmatranja, nego dvadesetak stranica strateškog promišljanja i odluka. Naprosto – što i kada radimo. Kamo želimo stići?
Promatrajmo malo stvari hladne glave. Konsolidirana izvješća za 2015. koja su nedavno objavljena kažu – najveća dobit u 2015. godini bila je u HEP-u i to 1,9 mlrd kn, najveći gubitak bilježi INA i to 1,4 mlrd kn. Prodavati od najvećeg dobitaša da bi se kupio najveći gubitaš?! Meni to baš ne zvuči logično. Ali možda da najveći dobitaš kupi najvećeg gubitaša? To je već logičnije. Na taj bi se način moglo razmišljati o pravom, velikom energetskom holdingu koji bi mogao igrati značajnu ulogu, ulogu regionalnog lidera koja se stalno zaziva, ali nikad je dosada nismo vidjeli. Što kažete? Otplovimo dakle na trenutak iz hrvatskog sivila malodušnosti i nemoći i razmišljajmo što bi se onda moglo napraviti.
Taj i takav veliki energetski subjekt mogao bi (zajedno s hrvatskom Vladom) s Vladom Slovenije pregovarati i dogovoriti spajanje s Petrolom. Takva kompanija bila bi ozbiljan subjekt s oko 800 benzinskih postaja u nekoliko država. Nakon toga pregovori o suradnji (kupnja ili JV) sa Energopetrolom na temu benzinskih postaja. Takav subjekt mora imati široku i jaku maloprodaju u RH. Hitno modernizirati INA maloprodaju bio bi sigurno prvi prioritet.
Danas Hrvatska ima potrebe za najmanje 5 milijuna tona derivata odnosno 8 milijuna tona nafte u preradi. Pozicija na Mediteranu omogućava odlične kreditne aranžmane i političke pregovore s inozemnim partnerom o dugoročnoj isporuci nafte pod povoljnim uvjetima. Na taj način Hrvatska bi u ovom dijelu svijeta bila u poziciji određivati cijene derivata (čitaj profitabilnost INE = energetskog holdinga) i u poziciji ostvariti burzu derivata (kao što je Rotterdam ili Singapur u nekoj mini varijanti). Kada i samo kada se ovlada maloprodajom, kreće se u modernizaciju riječke rafinerije (na moru!) na recimo 10 milijuna tona godišnje. Tako se rješava se politički neugodna situacija u Sisku – odlični prihodi to omogućavaju, a tamošnja rafinerija se pretvara u nešto što je bitno za logistiku ili se otvara nova djelatnost i zapošljava isti ili čak veći broj ljudi (inače su ljudi u naftnoj kompaniji max. 3% troška, dakle zanemarivo i s njima se bespotrebno licitira).
Zvuči dobro, zar ne? Naravno da će kritičari odmah povikati da je sve ovo nemoguće jer je država najgori gospodar i da državne tvrtke treba privatizirati kako bi se spasile iz ralja politike. Politike koja kod nas navodno donosi nesposobne i poslušne menadžere, uhljebljivanje, neracionalno trošenje i sve ono što već dugo gledamo. Ali može li ipak i drugačije? Automatski prihvaćamo da je hrvatska politika nužno zlo i da ne može donijeti ništa bolje nego što je sada. A da je sada loše, složili smo se još na samom početku, zar ne? Mi se hrvatske države igramo već 25 godina, nije li već dosta? Nije li vrijeme da upravo hrvatska politika – dakle hrvatska Vlada, postane jamac da će našim energetskim holdingom upravljati oni najsposobniji u državi? I da će onda takva tvrtka raditi u najboljem hrvatskom interesu, interesu ljudi koji u Hrvatskoj (još uvijek) žive, rade i u Hrvatsku vjeruju? Krenimo malo planirati i stvarati, dosta smo prodavali. Ja još uvijek mislim da je tako nešto moguće.
