Održivost je postala ključna riječ u današnjem svijetu. Pravilno razumijevanje njezine važnosti i doslovna provedba postalo je ne samo moralna, već i praktična obaveza.
Održivost je kompleksan koncept koji se često koristi u različitim kontekstima. Kada biste mene pitali za definiciju održivosti, odgovorila bih vrlo kratko – održivo znači normalno. Isključivo iz konteksta normalnog trebamo djelovati u ovoj tranziciji. Bilo kakav ekstremni pristup dovest će zelenu priču do propasti i generacijama koje dolazi oduzeti sretnu, prosperitetnu budućnost.
Može i kompliciranije. Pretražite li mrežu svih mreža ili zađete u šumu raznih političko -birokratskih definicija, rezolucija i odluka opis će biti malo dulji. Definicija održivosti je sposobnost održavanja ravnoteže između zadovoljenja trenutnih potreba i zahtjeva društva, ekonomije i okoliša, bez ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da zadovolje vlastite potrebe. Zakopate li znatiželjom dublje i uočite esenciju shvatit ćete da se, zapravo, samo govori o normalnom pristupu umijeću življenja.
Suprotno od naše teme postojano i uporno stoji definicija neodrživog. To je nepostojanje ravnoteže između zadovoljavanja trenutnih potreba i zahtijeva društva, ekonomije i okoliša te ugrožavanje sposobnosti budućih generacija da zadovolje vlastite potrebe.
Kada se koncept svede na ovu vrlo jednostavnu definiciju, a gotovo se nikad tako ne komunicira, na stolu ostane samo jedno jednostavno pitanje – treba li uopće razmišljati koju stranu u ovoj borbi zauzeti?
Primjeri iz svakodnevice često su najbolji alat za usvajanje novih obrazaca ponašanja. Življenje održivosti jest i kad roditelji objašnjavaju djetetu zašto ne može pojesti sve kolače s tanjurića i zašto nešto mora ostaviti drugoj djeci. Promišljamo li složenu temu održivosti iz tako jednostavnih primjera, vrlo brzo možemo shvatiti koliko su smiješne i sramotne nedoumice kako bi pojedinci i društva trebali funkcionirati.
Krivce za mnoštvo nedoumica možemo tražiti do kraja stoljeća, ali od toga neće biti koristi. Stručnjaci za komunikacije, aktivisti, kapitalisti, političari? Potpuno je svejedno i ne mijenja činjenicu da je oko pojma održivosti, namjerno ili ne, ispušteno mnogo guste, teško probojne magle nerazumljivosti i neznanja. Tako su, na štetu Planeta i svih nas, propuštene mnoge prilike za napredak i liječenje ožiljaka. Učinjena je velika šteta, a nije tako moralo biti. Odluka je, zapravo, puno jednostavnija nego što se na prvu loptu čini.
Nedavna događanja u Velikoj Britaniji pokazala su da koncept, ako je loše iskomuniciran i pogrešno shvaćen, može dovesti do rasta populizma i političkog ekstremizma. Populisti će građane rado privlačiti obećanjima da će ih „izbaviti iz kandži održivih regulativa“ i ponuditi im život „as usual“. Pod pritiskom dijela bijesne javnosti, britanska je vlada tako nedavno odlučila odgoditi zabranu prodaje novih vozila na benzin i dizel za pet godina, pomičući rok sa 2030. na 2035. godinu. Ovaj potez je, objasnili su, motiviran rastućim troškovima života i nezadovoljstvom građana. Političke pritiske nisu spominjali. Rezultat je predvidljiv.
Odlaganje zabrane će zadovoljiti, kratkoročne, financijske potrebe dijela građana, ali i postaviti nove izazove u ostvarenju dugoročnih ciljeva u vezi s očuvanjem okoliša i smanjenjem emisija stakleničkih plinova. Izazovi koji proizlaze iz sličnih političkih vrludanja zahtijevat će pažljivo i gotovokirurški precizno, upravljanje kako bi se osigurala ravnoteža između ekonomske stabilnosti i očuvanja okoliša. Drugog izbora, jednostavno, nemamo.
Prirodni resursi nisu beskonačni, za razliku od ljudske pohlepe i bezobzirnosti. Bez radikalne promjene ljudske svijesti Planet Zemlja nema šanse. Promjena će morati biti radikalna jer trebamo postići nešto dosad nezamislivo. Održivost treba obuhvaćati društvenu pravdu, jednakost i ekonomsku stabilnost. Održivo društvo ne bi smjelo oštetiti ničije osnovne potrebe, a ni buduće prilike za napredak.
S obzirom na to da je svaki tranzicijski period uvijek bolan, sasvim je legitimno postaviti pitanje – tko će to sve platiti i kako ćemo u ovom procesu svi biti jednaki i svi s jednakim mogućnostima?
Ljudska svijest i sklonost pretjeranom konzumerizmu bez trunke odgovornosti, najveći je izazov za usvajanje održivog tj. normalnog načina življenja. Kako stanovnicima Zemlje, bar onog bogatijeg dijela, objasniti da ne trebaju imati dva ili više automobila po kućanstvu? Kako im objasniti da ne trebaju sedam zimskih kaputa u ormaru i da će preživjeti i s dva? Mogu li biti sretni i s mobitelom koji će zamijeniti svakih pet godina, umjesto da svake jeseni kupuju novi model samo kako bi se pohvalili? Predstoji bitka za umove i srca koja neće biti jednostavna, a ishod je neizvjestan.
Kapitalizam je donio puno dobrog, ali i puno izazova kroz koje smo pokazali slabosti. Profit nikada nije bio problem. Ekstra profit zasigurno jest. Kapitalistička ekonomija, kao i svaki ekonomski sustav, ima svoje snage i slabosti u kontekstu održivosti. Kapitalizam je poznat po poticanju inovacija, rastu produktivnosti i ekonomskom razvoju, što može doprinijeti povećanju životnog standarda. Međutim, kapitalizam često favorizira kratkoročni profit nad dugoročnom održivošću. To je dovelo do negativnih ekoloških i socijalnih posljedica, poput prekomjerne potrošnje resursa, nejednakosti i degradacije okoliša. U kapitalističkoj ekonomiji problem stvara tzv. ekstra profit, stalna želja i potreba za što većim rastom i beskrajnim gomilanjem bogatstva. Da bi se kapitalistička ekonomija usmjerila prema održivosti, potrebne su promjene na nekoliko razina. Prije svega Vlade i regulatorna tijela bi trebale uvesti zakone i politike koje promiču održivost, uključujući porezne olakšice za ekološke inovacije, porezna opterećenja štetne prakse i svaku drugu podršku održivim industrijama. Na to ih trebaju natjerati njihovi birači, dakle svi mi.
Poduzetnički sektor može promicati održivost kroz integraciju ekoloških i društvenih ciljeva u svoje poslovne strategije, ulaganje u čiste tehnologije i smanjenje potrošnje resursa.
Na kraju, ali i najvažnije, najvažniju ulogu možemo odigrati svi mi kao potrošači. Kako? Jednostavno, svojim izborima i kupnjama.
Prvi korak prema održivim izborima je edukacija i promjena svijesti. Sve što činimo danas, svaki naš izbor, ima dugoročnu posljedicu.
Drugi korak, nimalo popularan u svijetu u kojem živimo, jest smanjenje potrošnje. Smanjenje potrošnje resursa, poput vode, energije i materijala, ključan je korak prema održivosti.
Neizostavna je i podrška lokalnim proizvođačima, ali i održiva (normalna) prehrana. Svatko od nas, samo u Hrvatskoj, baci 71 kilogram hrane godišnje. Ne treba naglašavati da je takva praksa neodrživa. Dovoljno je zapitati se je li normalna.
Održiva mobilnost također je ključna tema. Javni prijevoz važna je komponenta u održivom , normalnom načinu življenja. Korištenje javnog prijevoza, vožnja bicikla ili dijeljenje vožnje pomažu u smanjenju emisija stakleničkih plinova i zagađenju zraka. No, može se i drukčije, jednostavnije razmišljati – je li normalno da se svako jutro sam vozim u automobilu? Koliko novca mjesečno mogu uštedjeti, a i koliko živaca sačuvati, ako odaberem javni gradski prijevoz za putovanje do ureda ili trgovine?
Svaki korak prema normalnom ili održivom, ma koliko mali bio, čini nas čuvarima budućnosti jedine Zemlje koju imamo. Održivost nije odgovornost prema sebi već prema generacijama koje dolaze nakon nas. Naši svakodnevni izbori – od hrane koju jedemo do načina na koji putujemo – oblikuju svijet koji ostavljamo onima koji se tek trebaju roditi.
Održivost je više od trenda, ona je duboka moralna obaveza prema našoj djeci. Svatko od nas ima stvarnu moć utjecati na budućnost, pitanje je samo hoćemo li ju koristiti za dobrobit naše djece ili svoje trenutne potrebe i interese.
Ivana Belić, univ. spec. rel. publ.
