1

Klimatska kriza već je počela

Hana Samaržija je studentica diplomskog studija filozofije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Aktivna je u radu inicijative Zeleni Filozofski posvećene održivom poslovanju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i stvaranju aktivne akademske zajednice koja prepoznaje važnost ugodnog okoliša za sve. Nerijetko dijeli svoja razmišljanja i u inicijativi Znanstvenici za klimu, a nas je zanimalo kako studenti danas vide našu budućnost – zeleno ili ipak ne?!

 

  1. Kako komentirate prijedlog Europske Komisije objavljen 27. 5. 2020.?

Projekcije su da će Hrvatska, kao država čiji je glavni gospodarski sektor turizma ponajviše pogođen epidemiološkim mjerama, dobiti do 10 milijardi eura. Osobno smatram da je prijedlog pravovremen i nužan, ali entuzijazam vlasti valja uzeti sa zadrškom: tih 10 milijardi za Hrvatsku ovisi o tome hoće li svih 27 članica Europske Unije poduprijeti prijedlog, a “štedljiva četvorka” Nizozemske, Austrije, Danske i Švedske već pokazuje otpor jer se pribojavaju da će prijedlog povećati njihova davanja Europskoj Uniji, a i mađarski premijer Orban je, očekivano, uslijed svoje protekcionističke politike, prijedlog nazvao apsurdnim. Usprkos tome, ako procijenjeni novac, koji vladajući prikazuju kao gotovu stvar, uistinu i dobijemo, mislim da je to idealna prilika za zelenu industrijalizaciju, ulaganje u čistu energiju, centralizaciju toplinskih sustava, energetsku obnovu stambenog fonda, plansko pošumljavanje i modernizaciju poljoprivrede. Nadam se da nas je kriza naučila da je isključivo oslanjanje na turizam izuzetno ranjiva ekonomska politika, i da nam trebaju i zelena industrija i suvremena, regenerativna poljoprivreda.

  1. Je li po vašem mišljenju Zeleno gospodarstvo kao plan oporavka zaista moguće?

Zeleno gospodarstvo je jedini suvisao i promišljen plan oporavka od krize. Posljednja reportaža Međuvladinog panela o klimatskim promjenama jasno govori da – ako želimo spriječiti zagrijavanje koje će milijarde ljudi ostaviti u uvjetima nepovoljnima za život ili ih istjerati iz svojih domova, i uzrokovati izumiranje milijuna biljnih i životinjskih vrsta – do 2030. godine svoje emisije stakleničkih plinova moramo umanjiti za najmanje 60%. Hrvatska je ovdje u povoljnoj početnoj poziciji jer nije jedan od najvećih zagađivača, ali prioritet nam treba biti prijevremeno zatvaranje zagađujućih termoelektrana na ugljen i njihova zamjena obnovljivom energijom sunca i vjetra, koja svakoga tjedna postaje sve jeftinija i sve konkurentnija na tržištu. Europska okolišna agencija, zeleni klub u Europskom Parlamentu i nevladine udruge jednoglasne su oko važnosti oporavka koji ide u smjeru života u harmoniji s okolišem, a ne njegova uništenja. Opći pad BDP-a u svim članicama Europske Unije je i idealna prilika i da iskreno promislimo je li BDP – metrika koja mjeri samo količinu novca u državi u godinu dana, a ne i pravednost njegove raspodjele – doista najbolje mjerilo ljudskog blagostanja.

 

  1. Kako procjenjujete situaciju u Hrvatskoj po tim temama?

Rasprava o okolišnim temama je u Hrvatskoj na vrlo niskoj razini. Posljednje istraživanje javnog mnijenja pokazuje da građani relativno dobro razumiju problem zagađenja plastikom jer je toliko vidljiv na našim plažama i prisutan u medijima, ali i da samo petina uviđa važnost prestanka korištenja fosilnih goriva. Stav nadležnog Ministarstva za energetiku i zaštitu okoliša jednako je problematičan. Kad je inicijativa Znanstvenika za klimu poslala dopis Ministarstvu, dobili su odgovor koji je nastojao opravdati daljnje istraživanje ugljikovodika i koji je obnovljive izvore energije, usprkos svim znanstvenim tvrdnjama i promjenama tržišne dinamike, prozvao inferiornima. Neću ni komentirati činjenicu da nedavno objavljena Strategija niskougljičnog razvoja, koja je trenutačno na javnoj raspravi, do 2050. planira smanjenje emisija stakleničkih plinova od samo sedamdesetak posto, što se sukobljava čak i sa Zelenim planom Europske komisije. Ovdje se vrijedi prisjetiti nedavne meta-studije Sveučilišta u Stanfordu, koja je pokazala da već posjedujemo znanja i tehnologije da se čitav svijet do 2050. pogoni isključivo na čistu energiju. Ono što nam je potrebno jest politička volja.

  1. Što mislite da bismo trebali činiti/mijenjati brže i bolje?

Svakako trebamo ubrzati svoju tranziciju na čistu energiju, to je primarno, a vodilja nam mogu biti sjajne inicijative poput REGEA-e koje su se energetskom tranzicijom bavile i prije nego što je postala opće mjesto klimatske znanosti. Ta tranzicija pritom treba biti pravedna: treba poticati državno vlasništvo nad obnovljivim izvorima energije, lokalne energetske zadruge i korištenje energije nedaleko od mjesta proizvodnje, a valja zajamčiti i da su sva izgubljena radna mjesta u sektoru fosilnih goriva zamijenjena tisućama novih u polju čiste energije i energetske obnove građevinskog fonda. Ključan korak u toj tranziciji je odustajanje od daljnjeg istraživanja ugljikovodika, koje je zacrtano u našoj trenutačnoj energetskoj strategiji i u nedavnim koncesijama na istraživanje nafte i plina diljem Hrvatske. Također, u hrvatskoj svijesti treba popularizirati teme centralizacije toplinskih sustava – koji su za sada, kao što vidimo u Zagrebu, vrlo ovisni o plinu – i energetske obnove stambenog fonda, koja bi, uz poboljšanje energetske učinkovitosti, proizvela i stotine radnih mjesta.

  1. Kako mladi danas gledaju na temu energetske tranzicije i jesu li dovoljno osviješteni?

I da i ne. Mladi ljudi s kojima se družim i koji dijele moje vrijednosti vrlo su strastveni oko sprječavanja klimatske krize, ali većina mladih i dalje zna malo ili ništa o klimatskoj znanosti i mehanizmima energetske tranzicije. Također, klimatski pokret među mladima u Hrvatskoj još nije toliko popularan kao u ostalim europskim državama, o čemu najbolje svjedoči činjenica da je na posljednji prosvjed mladih u Zagrebu došlo jedva stotinjak srednjoškolaca. Klimatska kriza je nešto u što se vjeruje temeljem slijepog povjerenja u ono malo znanosti što prenose lokalni mediji, a većina mladih potom ne počinje vlastito istraživanje i studij kanonskih radova klimatske znanosti. Vjerujem da se to od mladih ne može ni očekivati, imaju dovoljno vlastitih interesa kojima su zaokupljeni, ali morat ćemo se dodatno potruditi da shvate da je energetska tranzicija najvažniji segment borbe s klimatskom krizom.

  1. Na koji način im možemo dodatno pristupiti i zainteresirati ih?

Ključna pretpostavka popularizacije energetske tranzicije je bolje razumijevanje klimatske krize. Istraživanja su pokazala da čak 80% emisija stakleničkih plinova dolazi od samo 100 korporacija koje se bave eksploatacijom fosilnih goriva, dok ostatak otpada na poljoprivredu i ljudsko ponašanje. Indikativno je da su se emisije stakleničkih plinova tijekom karantene, kada je baš sve bilo zatvoreno, smanjile za manje od deset posto, što pokazuje da ljudski faktor nije ključan, nego da je ključno prestati koristiti fosilna goriva. Male osobne promjene poput vožnje biciklom i korištenja višekratnih vrećica svakako su poželjne, ali klimatsku krizu ne možemo spriječiti bez brze i sveobuhvatne energetske tranzicije. Jednom kad bi mladi shvatili ovu vezu između klimatske krize i fosilnih goriva, vjerujem da bi bili zainteresiraniji za temu energetske tranzicije i njezine mehanizme. Ovo može zvučati pesimistično, ali nije. Važno je da mladi razumiju energetsku tranziciju kako bi mogli učiniti ono što će doista imati učinka na klimatsku krizu: postati političari nove generacije koji će znati vrednovati i pažljivo voditi energetsku tranziciju do ugljične neutralnosti.

  1. Tema klimatskih promjena izaziva i dalje brojne prijepore. Vjerujete li da bi naša iduća velika kriza, ako ne prilagodimo i promijenimo svoja ponašanja, mogla biti upravo klimatska?

Klimatska kriza nije naša iduća kriza, ona je već počela, samo što smo dovoljno sretni da živimo u umjerenoj klimi gdje posljedice još nisu toliko vidljive. Ekstremne ljetne temperature u južnijim su predjelima već počele uništavati godišnje usjeve, što smo prošle godine mogli vidjeti na razorenom urodu grčkih maslina, sezonski monsuni u jugoistočnoj Aziji već su godinama sve intenzivniji i uzimaju po stotine života, a ljetne temperature koje u kontinentalnoj Europi prelaze četrdesetak stupnjeva postat će naša nova normalnost. Ono što možemo jest pokušati spriječiti zagrijavanje više od 1.5 stupnjeva iznad pred-industrijske razine, koje bi, prema svim projekcijama, nepovratno prešlo klimatsku prekretnicu i ubrzalo razvoj krize. Uz razoran utjecaj na ljude, klimatska kriza već vidljivo mijenja biljni i životinjski svijet: znanstvenici sadašnje stanje nazivaju šestim velikim izumiranjem, a, ako zagrijavanje prijeđe 3 stupnja iznad pred-industrijske razine, šanse su da ćemo izgubiti preko dvije trećine svojih biljnih i životinjskih vrsta. Iako, kao što sam rekla, Hrvatska za sada ne osjeća posljedice klimatske krize, činjenica je da je zbog svoje sadašnje ovisnosti o turizmu vrlo klimatski ranjiva, tako da nam je ovo krajnji čas da počnemo razmišljati o mjerama prilagođavanja na nove uvjete života. Što se tiče prijepornosti klimatske krize, ona je fiktivna: najveća meta-studija koja je obuhvatila preko deset tisuća znanstvenih radova otkrila je 97%-tni konsenzus da je klimatska kriza antropogena i jedinstven primjer u povijesti našega planeta. Ako doista čitate znanost, prijepora nema, zaključak je kristalno čist.

 

  1. Kako bolje komunicirati temu energetske tranzicije? Koliko dobro hrvatski mediji prate temu?

Čini mi se da su hrvatski mediji, izuzev izričito ekološki orijentiranih i zasad vrlo opskurnih mini-medija koje je moguće pratiti isključivo preko društvenih mreža, a koji imaju samo nekoliko tisuća pratitelja, vrlo nezainteresirani za energetsku tranziciju jer im se doima kao odveć suhoparna tema koja neće držati pozornost njihovih čitatelja. Bolja komunikacija energetske tranzicije zahtijevala bi, kao što sam već rekla, i bolju komunikaciju znanosti o klimatskoj krizi, koja je također krajnje odsutna iz hrvatskih medija. Sjećam se da su, kad je Međunarodni panel o klimatskim promjenama objavio svoju posljednju reportažu, vodeći strani mediji pobožno popratili njezine zaključke i u sažetom ih obliku proslijedili svojim čitateljima, dok ju hrvatski mediji nisu ni registrirali. Nije, stoga, začuđujuće što je građanski klimatski pokret u Hrvatskoj znatno slabiji nego u ostalim europskim državama. Ovdje, ipak, moram pohvaliti Zelenu akciju, koja se u Hrvatskoj klimatskim temama uspješno bavi već trideset godina, no i ona ima ograničenu pratnju čitanijih medija. Kako bi energetska tranzicija postala opće mjesto u javnom mnijenju, prvo građane moramo uvjeriti u stvarnost i opasnost klimatske krize. Onda, nakon tog nužnog uvjeta, možemo komunicirati i ciljeve i metode energetske tranzicije.

  1. Što za vas znači živjeti održivo i možete li nam navesti neke primjere iz svog svakodnevnog života?

Održiv život za mene je život koji od prirode uzima što manje, a ono što uzima nastoji vratiti. Veganka sam od svoje šesnaeste godine, a u svoj sam etički i ekološki izbor još sigurnija otkako su studije pokazale da stočarstvo zauzima čak 83% naše poljoprivredne površine, dok je zaslužno za samo 18% naših kalorija, prvenstveno zbog neučinkovitosti hranjenja stoke žitaricama. Kada bismo svu soju koju uzgajamo za prehranu stoke koristili za vlastitu prehranu, imali bismo dovoljno hrane da nitko na svijetu ne bude gladan. Plastiku ne koristim i nikada ne kupujem gotovu hranu zapakiranu u plastici, kruh radim sama, a umjesto plastičnih vrećica pri kupnji koristim višekratne platnene. Ono malo plastike što ne mogu izbjeći odvajam i iskreno se nadam da ju riječko komunalno društvo ne miješa s ostalim otpadom, te rado pješačim. Ova vrsta banalno održivog života zahtijeva svojevrsnu početnu investiciju u infrastrukturu platnenih vrećica i staklenih boca za vodu, koje nisu uvijek jeftine, ali održavanje navika nakon je toga prilično jednostavno. Važnije od ovoga, za što smo već zaključili da je sporedno, čitam o klimatskoj krizi i proučavam nove znanstvene radove, volontiram u Zelenoj akciji i vodim platformu Zeleni Filozofski gdje mlade informiram o klimatskoj znanosti. Kao što sam rekla, najviše što mladi u ovoj situaciji mogu učiniti jest postati političari nove generacije, koji će znati provesti energetsku tranziciju sve do ugljične neutralnosti.

Ovo nam je, ukratko, jedinstvena prilika da Hrvatsku izgradimo u zelenije, zdravije i pravednije društvo. Energetska tranzicija glavna je poluga ove transformacije i treba nam biti prioritet. Prelazak na održiv način života manje je stvar onoga što gubimo, nego onoga što time dobivamo, a dobivamo zdraviji način postizanja blagostanja u zajednici unutar mogućnosti našega jedinog planeta.

Foto: Mika Baumeister, Unsplash