Europska komisija usvojila je 11. prosinca Green Deal, Zeleni ugovor, veliku strategiju za borbu protiv klimatskih promjena u narednih 30 godina. Ovaj plan treba Europsku uniju učiniti klimatski neutralnom do sredine stoljeća, zapravo je najava tri desetlječa napora da se reformira gotovo svako političko područje u EU.
Ovo je europski čovjek na Mjesecu, rekla je Ursula Von Der Leyen, nova predsjednica EU komisije koja je dužnost preuzela početkom prosinca 2019. Naš cilj je uskladiti gospodarstvo s našom planetom, pomiriti s njim način na koji proizvodimo i način na koji konzumiramo. Ovaj pragmatičan i ambiciozan plan u 50 područja za prelazak na nultu stopu emisije stakleničkih plinova i energetsku tranziciju Europe uključuje godišnje ulaganje od 5 % BDP-a u infrastrukturu, poljoprivredu i industriju, stvaranje milijuna novih radnih mjesta i završavanje ere štednje – i sve to bez povećanja poreza.
Neto nula znači da bi se emisije smanjile na gotovo ništa, a preostale male emisije nadoknađuju se sadnjom šuma za upijanje ugljika iz atmosfere ili drugim sličnim mjerama. Pravno obvezujući cilj smanjenja emisija EU na neto nultu do 2050. godine, uključuje i porez na granične vrijednosti ugljika kako bi se spriječilo preseljenje tvrtki izvan EU kako bi izbjegle klimatsko zakonodavstvo. Samo za tranzicijski fond za pomoć pomoć regijama ovisnim o ugljenu osigurat će se 100 milijardi eura, a posebno je zanimljiva i politika da se ne zaključuje sporazum o slobodnoj trgovini sa zemljom koja nije potpisnica Pariškog klimatskog sporazuma. Podsjetimo, trenutno su Sjedinjene Države jedina zemlja na svijetu koja ne planira biti dio Pariškog sporazuma.
Najava Zelenog ugovora (Green Deal) bila je glazba je za uši svih dionika iz cijelog EU-a, koji se godinama zalažu za veću energetsku učinkovitost i obnovljive izvore kako bi potaknuli energetsku tranziciju. Za postizanje tog sporazuma i njegovo stvarno poštivanje bit će potreban međuinstitucionalni napor bez presedana i poticanje dijaloga između raznih glavnih uprava, posebno na poljima poljoprivrede, klime, kohezije, energije i okoliša. To bi također trebalo omogućiti zajednički i dosljedan pristup klimatskim pitanjima. Ovakav integrirani pristup snažno potiču regije i energetske agencije koje razvijaju sofisticirane alate za planiranje i procese koji kombiniraju mjere ublažavanja klimatskih promjena i prilagodbe. Potpisnici Sporazuma gradonačelnika također su počeli poboljšavati svoje planove djelovanja za održivu energiju tako što su uključili mjere prilagodbe na klimatske promjene. Nadalje, u mnogim se europskim regijama istražuju i perspektive korištenja integriranih teritorijalnih ulaganja vezanih uz strukturne fondove za integriranje projekata.
Razdoblje od 2020.-2030. godine bit će desetljeće od presudne važnosti ako Europska unija do 2050. godine želi postići nultu neto emisiju stakleničkih plinova. Postizanje navedenog značilo bi znatna dodatna ulaganja u energetski sustav EU-a i srodnu infrastrukturu u usporedbi s današnjom osnovnom vrijednosti, u rasponu od 175 do 290 milijardi eura na godinu. Za pokrivanje financijskih troškova novog klimatskog programa već su iznesena dva glavna prijedloga. Prvi, investicijski plan za održivu Europu (SEIP) koji bi u sljedećem desetljeću trebao otvoriti ulaganja povezana s klimom u vrijednosti od trilijun eura. Drugi, kako bi se pomoglo u realizaciji SEIP-a, Europska investicijska banka (EIB) pretvorila bi se u klimatsku banku i povećala svoj udio ulaganja u klimu s 25 % na 50 %. Iz prvih primljenih komentara doznali smo da će se SEIP sastojati od mješavine javnog i privatnog novca koji dolazi iz različitih tokova prihoda: postojećih europskih fondova, novih ulaganja mobiliziranih putem EIB-a i InvestEU-a, ostalih doprinosa iz proračuna EU-a, od država članica i nacionalne promotivne banke.
Ovaj plan ulaganja u održivu Europu obećava da će donijeti svježi novac za održive projekte u Europi. Takvo obećanje može izazvati oduševljenje, ali i potaknuti pitanja za lokalne i regionalne energetske agencije. Jedno od njihovih glavnih zanimanja je planiranje i provedba projekata energetske učinkovitosti i održive energije, koji se često financiraju iz programa financiranih od strane EU-a. Stoga, male strukture poput lokalnih i regionalnih energetskih agencija uvelike ovise o europskim fondovima, pa bi ovaj novi plan mogao otvoriti nove perspektive za njihovu budućnost. Hoće li lokalne i regionalne vlasti i energetske agencije imati koristi od plana tek će se vidjeti.
Ukratko, investicijski plan za održivu Europu možda će i uspjeti tamo gdje Europski fond za strateška ulaganja (EFSI, poznat i kao Junckerov plan) nije uspio, posebno kada je u pitanju sposobnost mobilizacije ulaganja u dekarbonizaciju energetskog sektora. Prihvaćanje čistih energetskih rješenja na tržištu trebalo bi biti glavni fokus.
Europljani već mogu iskoristiti prednosti istraživanja čiste energije ako se pruži odgovarajuća potpora lokalnim i regionalnim moderatorima tržišta. Programi potpore moraju omogućiti rast, spajanje i reprodukciju postojećih uspješnih projekata energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora u Europi.
Sada, kada se čelnici Komisije Europske unije čine uvjereni u potrebu velikih ulaganja u zeleno gospodarstvo, moramo im pokazati da su gradovi, regije i energetske agencije vodeći što se tiče poduzimanja određenih mjera te da već provode tranziciju na terenu. Pokazat ćemo im da su energetske agencije jedni od njihovih najjačih saveznika kada žele postići svoje ciljeve. Povjerenica za energetiku gđa Kadri Simson obećala je veliku analizu procjene učinka kako bi se utvrdilo kako najbolje postići nove ciljeve. Logika sugerira da će se prvih dana osmišljavanja Zelenog dogovora (Green Deal) organizirati konzultacije s ključnim partnerima i dionicima, a ujedno osigurati da lokalni i regionalni akteri budu jednako uključeni.
