Energetska tranzicija počinje od nas

Energetska tranzicija počinje od nas, a da je tome tako zna i naša sugovornica koja se upravo na vlastitom primjeru trudi pokazati koliko je održivost važna i kreće od svakoga od nas.

Razgovarali smo s Jasminkom Herceg, Zagrepčankom koja se nakon 20 godina rada u svijetu ljepote odlučila pridružiti američkoj neprofitnoj organizacije I Stand With My Pack kojoj je glavna misija globalno djelovanje i zaštita životinja u divljini.

Kako je počela tvoja suradnja s američkom neprofitnom organizacijom I Stand With My Pack i kako si se odlučila da iz temelja promijeniš svoj život?

Životinje su odvijek bile dio mog života, no posljednje dvije godine njihova zaštita zauzela je prvo mjesto na ljestvici mojih prioriteta. Od jezivih slučajeva zlostavljanja pasa i mačaka na području Balkana do ugroženih životinjskih vrsta kojih je nažalost sve više. Nakon prvog posjeta Indoneziji, probudila sam se iz dubokog konzumerističkog sna i shvatila da je jedini put, u koji potpuno vjerujem, biti promjena, koju priželjkujem vidjeti u svijetu, i voditi vlastitim primjerom. Na tom putu, nekako istovremeno, imala sam privilegij upoznati svoju istomišljenicu i predsjednicu američke organizacije I Stand With My Pack, Aleksandru Schiffer. Organizacija ima sjedište u Los Angelesu, ali djeluje i globalno, te mi je ponuđeno da postanem internacionalni glas organizacije. Sretna sam što sve svoje vještine koje sam izoštrila u 10 godina poduzetništva danas mogu iskoristiti za one koji se ne mogu zauzeti za sebe.

Energetska tranzicija događa se sada! Tako mi to u REGEA-i volimo reći jer na taj način radimo i nastojimo živjeti. Vidi li se to u ostalim zemljama kroz koje putuješ? Na kojoj je razini svijest ljudi kad je riječ o važnosti borbe protiv klimatskih promjena?

S obzirom na to što radim svojevrsnu diplomaciju između istoka i zapada te sam dio vremena u Indoneziji, dio u Europi i dio u Americi, moram priznati da je svugdje situacija podjednaka. Međutim, imam osjećaj da se u Aziji nekako u praksi najviše radi. To je djelomično zato što je tamo potrebno sanirati štetu koja je sada već opasna po život, ali i zato što ljudi ondje nisu pod tolikim utjecajem kozumerizma. Lakše se fokusirati na bitne stvari i tamo zaista apsolutno nitko ne mari za materijalistički lifestyle.

U Indoneziji si provela nekoliko mjeseci brinući se upravo o ugroženim životinjskim vrstama. Koliko je situacija alarmantna?

Situacija u Indoneziji zaista je za uzbunu visokog rizika. Ako pogledamo samo brojke, prije 20 godina brojali smo 50.000 sumatranskih slonova, a danas jedva 2.800 jedinki. To je enormno veliki pad, koji se bez pretjerivanja može nazvati ekološkom katastrofom. Primarni razlog ove situacije jest industrija palminog ulja, koja ne oduzima samo stanište divljim životinjama, već i troši iznimno velike količine vode pa su tako rijeke u opasnosti od isušivanja.

Možeš li nam napraviti kratak presjek svojeg iskustva, kako se očituju klimatske promjene u zemljama u kojima si boravila?

U Hrvatskoj su ljudi još dosta uspavani po pitanju korištenja energije i ekologije uopće i nekako je uvažen stav da smo mi premali da bi se računalo to što mi radimo. Velik je problem što smo i tradicionalno veliki mesojedi pa je svima promjena ove velike životne navike jako teška. Ipak, ja vidim razliku unutar ove dvije godine i mislim da se ipak budimo. Zero waste postaje sve veći trend i to me istinski veseli. Kamo sreće da ga svi počnemo slijepo slijediti. Ono što me više zabrinjava u Hrvatskoj je to što nemamo mnogo volontera, a i premalen je broj društveno odgovornih tvrtki za što je djelomice odgovorna i sama država jer su porezi veoma veliki, a olakšice za donacije gotovo nikakve. Iskreno se nadam da će se to hitno promijeniti.

Kad sagledaš sve ostale zemlje i Hrvatsku, kako bi nas opisala? Kakvo je stanje u Hrvatskoj?

Svjesnost o kozumerizmu. Hitno, najhitnije moguće moramo postati održivi sustav. Ljudi nisu svjesni svoje moći kao potrošača i pojma nemaju da smo mi ti koji diktiramo što se prodaje. Isto tako, održivost počinje od nas samih. Mi nismo u minusu samo na tekućem računu, već smo u minusu na državnom, i onom zemaljskom. Trošimo ono što nemamo, a nas tjera upravo konzumerizam i kapitalizam. Znam da ovo zvuči kao velik zalogaj, ali je zapravo jednostavan i još bitnije, nužan.

Što treba mijenjati da bismo svijet, koji je dočekao nas, ostavili i za buduće generacije?

Počnite korak po korak. Prvo od osobnih promjena, kao što su manja konzumacija životinjskih proizvoda i svjesnije kupovanje. Donirajte provjerenim organizacijama koje danonoćno rade na očuvanju i regeneraciji našeg ekosistema. Svaka lipa, svaki cent, sve se broji. Ne postoji nešto sto se zove premala donacija. Kada bi svatko dao malo, napravili bismo veoma, veoma mnogo. Budite društveno odgovorni i spremni ponuditi svoje vještine u svrhu koja je veća od svih nas i može sutra osigurati život vašoj djeci i djeci njihove djece.