Razgovarali smo sa prof. dr. sc. Nevenom Duićem, redovitim profesorom na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu.
Možete i se prisjetiti početaka svoje karijere? Koliko je potrebno rada, truda, neprestanog obrazovanja kako bi se postao vrhunski stručnjak međunarodne reputacije, dobitnik Državne nagrade za znanost i drugih vrijednih priznanja kao u Vašem primjeru?
Nisam nikada svoju karijeru shvatio kao rad i trud, nego više kao neprestano zabavljanje rješavanjem novih problema. Nikad nisam volio ponavljati dvaput ono što radim, tako da mi je znanstveni rad „legao“, jer on po svojoj definiciji uvijek otvara nove granice, rješava nove probleme. Uvijek su me najviše veselili teški problemi, koje nitko drugi ne zna ili ne želi rješavati. Radije sam ljeta provodio radeći nego otimajući turistima zasluženih 2 m2 plaže. S druge strane uvijek sam sebe smatrao beskonačno lijenom osobom, koja će umjesto da odradi neki dosadan posao radije izmisliti novu metodu kako da se posao odradi sam. Lijenost kombinirana sa strastvenom upornošću (eng. grit) je čini se optimalna kombinacija, upornost vodi k rješenju problema, a lijenost k povećanju produktivnosti. Za vrijeme doktorata na posao bih dolazio tek oko podne, imao konzultacije s mentorom, nakon čega bih prionuo na posao do ranih jutarnjih sati. Na žalost to više ne mogu jer moja sadašnja pozicija zahtjeva konformiranje s radnim vremenom drugih ljudi.
Događa li nam se energetska tranzicija već danas, da li je moguća budućnost u kojoj ćemo koristiti 100% obnovljive izvore energije?
Energetska tranzicija je počela davno, ali se može podijeliti u dvije faze, do 2008 kada su obnovljivi bili skuplji od fosilnih goriva, i nakon 2008, od kada su obnovljivi jeftiniji od fosilnih goriva. Ona se ubrzava, širi na sve veći broj zemalja, i samo je pitanje vremena kada će fosilna goriva konačno početi gubiti utakmicu. Znanstveno je davno pokazano da je 100% obnovljiva budućnost moguća, a od 2008 je jasno da je ona i jeftinija od nastavka sadašnjih trendova. Ne postoji jedinstveno rješenje za svaku zemlju, ali za jugoistočnu Europu je ono prilično jednostavno jer imamo puno obnovljivih resursa, vjetra, Sunca, hidroenergije i biomase, ali i jako dobar toplinski geotermalni resurs u Panonskoj nizini. Hidroenergija i biomasa su odlični za balansiranje varijabilnih obnovljivih izvora kao što su vjetar i Sunce. Ipak, treba biti jasno da je tranzicija proces koji traje. Ako postavimo kao cilj 2050, onda svake godine do tada treba povećati udio obnovljivih za dva do tri postotna poena.
Postoji li sustavna energetska politika Republike Hrvatske? Što bi trebala Hrvatska raditi?
Sustavna energetska politika Republike Hrvatske nije očita, ali se može primijetiti jedna konstanta, a to je forsiranje fosilnog plina iz uvoza. To je vrlo štetna politika za Hrvatsku, jer ju čini sve više ovisnom u uvozu i uvoznicima tog plina. Gradnja magistralnog plinovoda do Dalmacije je vjerojatno veći ekonomski i energetski promašaj od tvornice glinice u Obrovcu. Ministarstvo zaštite okoliša i energetike napravilo je odličnu niskougljičnu strategiju, koja je predvidjela početak solarizacije Hrvatske (50-100 MW novih kapaciteta godišnje, uglavnom za domaćinstva, čime bi se demokratizirala hrvatska energetika), nastavak gradnje 50-100 MW vjetra godišnje, kojim je Hrvatska iznimno bogata, razvoj drugih obnovljivih izvora, ulaganja u obnovu zgrada, elektrifikaciju prometa, širenje centraliziranih toplinskih sustava na višak topline ili na obnovljive izvore po većini gradova, te zamjena fosilnih goriva u kućanstvima obnovljivima. Ta je strategija najbolja koju je Hrvatska ikada imala, te je samo treba pogurati dalje. Međutim, otpori su veliki.
Teme energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora energije nedovoljno su zastupljene, ljudi ih nerijetko dosta loše razumiju. Zašto je to tako?
Mediji dosta požrtvovno rade na tome da ocrne obnovljive izvore, što je vjerojatno posljedica toga da su fosilni lobiji jači od onih obnovljivih. Jedan dio problema je i u tome što se politika prema obnovljivima presporo mijenja. Financijski mehanizmi za integraciju obnovljivih koje su se donedavno koristili su davno postali zastarjeli i preskupi. Potrošeno je 4-5 godina u pravljenju novih, koji su zakočeni, i također već zastarjeli. Čini se da se maksimalno koči energetska tranzicija, da bi se plinofikacija odradila do kraja.Energetska učinkovitost stoji nešto bolje u medijima, jer se energetska obnova zgrada pokazala odlična za građevinski sektor, a zamjena žarulja i prijelaz na efikasnije uređaje je prošao relativno bezbolno. Međutim, unatoč zabrani od 2012, u hrvatskim je trgovinama i dalje moguće kupovati štetne žarulje sa žarnom niti, a obnova zgrada je utrostručila cijene na tržištu, te su dragocjeni novci potrošeni za poluobnovu premalog broja ovojnica zgrada.
Kako Hrvatska može iskoristiti potencijal mladih ljudi – studenata i stručnjaka s kojima raspolaže?
Solarizacija Hrvatske, kao i pametna primjena biomase mogu otvoriti veliki broj radnih mjesta, posebno u slabije razvijenim županijama, čime se može spriječiti iseljavanje mladih, pokrenuti malo poduzetništvo, i pokrenuti razvoj temeljen na znanju, zaštiti okoliša i energetskoj tranziciji. Za solarizaciju je potrebnu do kraja definirati zakonom predviđeni net metering, a za biomasu je potrebno iskoristiti skoro 100 milijuna eura odobrenih europskih sredstava za biotoplifikaciju malih mjesta, koje ćemo uskoro morati vratiti u Bruxelles, jer ih nismo iskoristili.Zanimljivo je da Hrvatska ima kapacitet za proizvodnju solarnih panela koji je dovoljan za solarizaciju Hrvatske, a imala je i veće proizvodne kapacitete, koji su se zatvorili. Pa ipak mediji konstantno tvrde da Hrvatska nema interesa u solarizaciji, jer da nema proizvodnje. U isto vrijeme stalno podržavaju plin i ugljen, za čije korištenje ne koristimo domaću opremu, niti tih goriva ima u Hrvatskoj. Ono malo domaćeg plina bi nam trebalo pomoći u tranziciji, ali pod uvjetom da ga koristimo isključivo racionalno u kogeneracijama. Slična je i situacija s električnim vozilima. Iako imamo jednog od vodećih svjetskih inovatora u tom sektoru, Rimca, mi umjesto da krenemo u rapidnu elektrifikaciju prometa, subvencioniramo uvoz zastarjelog krša kojeg Zapadna Europa izbacuje sa svojih cesta.
