I konačno – Ponosan da sam Hrvat i ponosan da sam u EU! Jedan je san noćas postao stvarnost.

Dugo je trajalo. Predugo za neke, a možda – taman koliko je trebalo. Noćas je Hrvatska postala dio Europske unije. Da, bio sam na Trgu. I nosim slike koje nikada neću zaboraviti. Muškarca u crvenoj jakni suznih očiju. Djevojku s mobitelom na kojem je pisalo Matija Italija, a ona je u ponoć kad je zasvirala Oda radosti upitala – Čuješ li ovo? Mlade i stare, roditelje s djecom. Ratka Rudića i Ivana Đikića na pozornici, onakve kakvi želimo biti u Europi – slobodni, ponosni i najbolji. Osmijehe na licima nepoznatih i riječi irskog pjesnika Seamusa Heaneya – Na dan kad se pojavi pridošlica, Neka to bude povratak kući i progovorimo – Poznatim riječima koje i nama dolikuju, Pokrenimo usne, pokrenimo umove i neka se razbuktaju nova značenja.

Danas slavimo, sutra ponovo radimo. I prekosutra i dan nakon toga. Ne dozvolimo skepticima da nam pokvare ovu noć i ovaj dan. Velike ideje je ponekad teško shvatiti, a još teže slijediti. Ali od noćas, mi sami, oni od nekada, nismo više isti. Od noćas imamo još jedan razlog da budemo ponosni. I zato je Gundulićevu himnu slobodi bilo tako posebno slušati upravo večeras. Potrudit ćemo se zajedno da je budemo dostojni.

Julije Domac