Objavljeno: 20-04-2018

Nešto se dogodilo!

Kod nas je naravno prošlo nezapaženo, ali nešto se spektakularno dogodilo prošli tjedan u Nizozemskoj. U prijedlogu koji zajednički potpisuju proizvođači opreme za grijanje, instalateri, nevladine udruge i neke energetske tvrtke, traži se da se od 1. siječnja 2021. zabrane plinski bojleri za individualno grijanje. Umjesto njih, predlažu se hibridne dizalice topline, solarni kolektori za grijanje tople vode i sl. Naravno da je ova vijest jedna od onih prvih lasta koje (još) ne čine proljeće, ali krenulo je i ja sam baš zahvalan prijatelju koji me na tu vijest upozorio. Energetska tranzicija ne može se zaustaviti, o tome smo već pisali prošli puta i to je jako dobra vijest. Dobre vijesti nam trebaju, drago mi je da se ova poklopila i s trenutkom i simbolikom Uskrsa koji nam daje nadu u pobjedu svjetla nad tamom.

U Hrvatsku dobre vijesti (barem iz energetike) nekako i ne dolaze ili ih barem rijetko primjećujemo. S lošima je već drugačije, iako smo i tu skloni barem neko vrijeme žmiriti i onda početi reagirati kada je već (pre)kasno. U veljači je velika vijest bila zabrana prodaje klasičnih plinskih kotlova na tržištu zemalja Europske unije iako je bila riječ o uredbi koja je na snagu stupila još u rujnu 2015., a za ovu se promjenu znalo još u trenutku pristupanja Hrvatske EU u 2013. godini. Znalo se, ali oni koji su trebali, očito se nisu pobrinuli da za oko 75.000 hrvatskih korisnika takvih kotlova ovakva promjena prođe što bezbolnije. Ili barem – da se za lošu vijest na vrijeme sazna. Pitanje – plaćamo li dovoljno ili plaćamo li previše one koji se za ovakve probleme naših građana trebaju brinuti, definitivno je izvan okvira jedne ovakve energetske kolumne.

Neprimijećena nije ostala, a kako bi i mogla biti, vijest o istjecanju ugljikovodika i zagađenju pitke vode na području Slavonskog Broda. Ovakva je vijest naravno jako daleko od simbolike Uskrsa, sve što se tamo dogodilo prije podsjeća na neki scenarij Apokalipse. I ovdje ne mogu ne vidjeti imperativ energetske tranzicije – u niskougljičnom društvu koje se u energetskom smislu oslanja na obnovljive izvore energije ovakve se stvari naprosto ne događaju. Nije to neka utjeha za 90.000 ljudi koji su na Uskrs ostali bez pitke vode, ali pokazuje smjer u kojem treba ići. Pitanje za danas je međutim, tko će platiti boce i cisterne pitke vode koje su sada potrebne uslijed izlijevanja nafte? A tko čišćenje terena, izgradnju nove veze vodovoda i sve ostale troškove? Hoće li zbog toga poskupjeti cijene ugljikovodika – čitaj benzina ili dizela na benzinskim pumpama? Nažalost ne, platit ćemo svi mi, a cijene će ostati iste i ovaj puta. Ali ćemo onda i opet neupućeno konstatirati kako su obnovljivi izvori skupi i kako nije u redu da ih mi – siromašno društvo i siromašni građani, plaćamo. Naravno da je ovo banalizacija jedne ozbiljne i složene teme, ali poanta je stara i poznata – vanjski troškovi svih energetskih izvora moraju se uzeti u obzir jer inače uspoređujemo kruške i jabuke. Prema definiciji, vanjski ili eksterni troškovi su nekompenzirana šteta koja se javlja kao neželjena posljedica proizvodnje energije. Princip uključenja vanjskih u ukupne troškove proizlazi iz činjenice da proizvodnja energije uzrokuje štetu za zdravlje ljudi, okoliš i društvo općenito, a ova šteta nije uključena u ukupne troškove proizvodnje energije pa time niti u cijenu koju plaćamo za energente.Teorija i metodologija određivanja vanjskih troškova su naravno složene pa ni one ne spadaju u jednu ovakvu kolumnu, ali ostaje pitanje – tko će to platiti? U Hrvatskoj se o ovoj temi izvan akademskih krugova ne govori i meni bi nažalost teško bilo uopće i zamisliti nekog našeg ministra nadležnog za energetiku kako zagovara uključivanje vanjskih troškova odnosno financijsko vrednovanje šteta na zdravlje ljudi i okoliš. A kad bolje razmislim – zapravo, baš bi i trebao jer kod nas je, na sreću, energetika i zaštita okoliša u jednom resoru, zar ne?

Pogled u Europu obično nudi optimističnije priče. Parlament francuske regije Provence-Alpes-Côte d’Azur (PACA) u prosincu prošle godine je donio smjernice za smanjenje potrošnje energije za 50% uz istovremeno povećanje proizvodnje energije iz obnovljivih izvora za 10 puta (!), a sve u cilju postizanja pokrivanja 100% svojih energetskih potreba iz obnovljivih izvora do 2050 godine. Nešto prije učinio je slično i parlament politički nestabilne Katalonije, pretpostavivši tako globalnu i nacionalnu dobrobit tekućim političkim (ne)prilikama, a dokument koji to definira zove se – Nacionalni pakt za energetsku tranziciju! Možete li tako nešto i zamisliti u Hrvatskoj? U najvećoj austrijskog saveznoj državi, Donjoj Austriji, tako nešto odavno više nije samo politička poruka. Oni su od 2002. u čistu električnu energiju investirali preko 2,8 milijardi eura i danas iz obnovljivih izvora energije u potpunosti pokrivaju sve svoje potrebe za električnom energijom, a pritom su otvorili i preko 38.000 tzv. zelenih radnih mjesta (ne, to nije na nekom drugom planetu - iz Zagreba se tamo stiže za samo četiri sata vožnje). A za potpunu sliku – cijela kineska provincija Qinghai vozila je 100% na obnovljivim izvorima energije od 17. do 23. lipnja 2017.

Mi u Hrvatskoj i dalje diskutiramo da li je bolje trošiti i američko-arapski plin (projekt LNG), a ne samo preprodavati ruski plin, a ekološke štete saniramo vlastitim novcima. Sunce i vjetar ostavljamo turistima za doživljaj i ugođaj, a novac od poticaja za obnovljive izvore usmjeravamo malom broju, uglavnom stranih privatnih poduzetnika umjesto da od toga profitiraju građani i državne energetske tvrtke. Ali bit će bolje uskoro, vidjet ćete. Energetska tranzicija europski je i globalni trend pa je čak ni mi nećemo moći zaustaviti. Svjetlo uvijek na kraju pobjeđuje tamu.