Od trkača olovnih nogu do krova Europe

U ovom broju potreta donosimo vam razgovor s ravnateljem dr. sc. Julijem Domcem koji se prisjetio početaka osnivanja i rada REGEA-e. Kako je bilo devet godina rasti i razvijati se, pokušavati mijenjati svijest o važnosti energetski učinkovitih projekata, a ne klonuti duhom i ustrajati.

- Kako je sve krenulo? Kako ste uopće i zašto došli na ideju o osnivanju Regionalne energetske agencije?

Osnivanje Agencije je krenulo iz želje da se radi bolje i više, Hrvatska je tada bila na putu ulaska u Europsku uniju i sve više smo gledali što se i kako radi u Europi. Ideja se zapravo rodila na jednoj konferenciji u Bruxellesu u studenom 2005. godine – gledajući rezultate koje postižu europske regije i gradovi, pomislio sam – A zašto i mi ne bismo mogli ovako?! Sretna okolnost je bila da je u ožujku 2006. Hrvatska, iako još uvijek kao ne-članica EU, pristupila programu Inteligentna energija za Europu, a taj je program imao i natječaj za dobivanje financijske potpore za osnivanje energetskih agencija. Tada je bilo moguće dobiti do 400.000 eura za ovakav projekt (inicijalno financiranje rada agencije za prve tri godine), ali važniji od financija bio je - signal iz Bruxellesa, signal da su energetske agencije mehanizam koji EU prepoznaje i potiče. U to doba je širom EU djelovalo preko 400 energetskih agencija, neke od njih danas slave već i 25 godina od osnivanja.

Cijela priča oko osnivanja Agencije danas izgleda kao velika avantura. Od početka smo krenuli ambiciozno i odlučili osnovati zajedničku ustanovu za područje čak četiri osnivača – Grada Zagreba, Zagrebačke, Karlovačke i Krapinsko-zagorske županije, a činjenica je da u Hrvatskoj ni danas nema puno primjera u kojima različite političke opcije rade zajedno na opće dobro. U našem slučaju to funkcionira odlično – na početku, vjerojatno, nitko od političara nije previše očekivao niti potpuno ozbiljno shvaćao projekt osnivanja Agencije. Bio je to sam početak EU projekata kod nas i razmišljalo se – ništa ne gubimo ako pokušamo. Danas se sve odluke na razini Upravnog vijeća Agencije donose jednoglasno, a česti su i primjeri zajedničkih projekata dvije županije, više gradova i općina i slično bez obzira na političku opciju. Ipak, početna usuglašavanja dokumenata na razini četiri osnivača bila su vrlo zahtjevna.

Drugi veliki izazov bio je sam EU natječaj. Na natječaj su se mogle prijaviti samo tri ili više zajedničke inicijative za osnivanje agencija – u našem slučaju uz nas su to bile Arc-de-Seine (urbani prsten oko Pariza u Francuskoj), Valencija (Španjolska) i jugozapadna Mađarska. Od početka smo odlučili koordinirati cijeli projekt za sve agencije zajedno kako bismo bili sigurni u kvalitetu dokumentacije i uspješnu prijavu. Nije ni to prošlo bez tenzija – kao jedini partner iz zemlje ne-članice EU, trebalo se dokazivati i truditi više, to nam se često događalo i nakon osnivanja Agencije. Danas, kada sam ja – temeljem odličnih rezultata koje REGEA postiže, predsjednik Europskog udruženja regija i energetskih agencija FEDARENE u već drugom mandatu i član Političkog odbora EU Sporazuma gradonačelnika koji savjetuje potpredsjednika Europske komisije Šefčoviča, ovoga se sjećamo samo s laganom nostalgijom.

Avantura je službeno počela 24. prosinca 2007. formalnim potpisivanjem Sporazuma o osnivanju od strane četiri osnivača, a 1. travnja 2008. započeo je i trogodišnji europski ugovor.

- Koliko vam je trebalo da realizirate ideju o REGEA-i u djelo?

Sama priprema do formalnog osnivanja trajala je oko dvije godine, ali prvih godina osjećao sam se kao trkač olovnih nogu – onaj osjećaj kada se čovjek žuri u snu, ali nikako ne uspijeva potrčati. Prvih mjeseci je trebalo unajmiti ured, nabaviti uredski namještaj, zaposliti djelatnike, voditi računa da ne nestane novaca na računu, a istodobno dizati kapacitet Agencije. Učili smo se u hodu i svaki dan. Danas, nakon devet godina možemo reći da smo među najboljim europskim energetskim agencijama, ali još uvijek imamo dosta za naučiti i možemo napredovati

- Kako je izgledao vaš prvi ured? S koliko ste ljudi krenuli u cijelu priču?

Naš prvi ured bio je jedan iznajmljeni stan u malenoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci. Ured-stan se nalazio na kraju hodnika na prvom katu većinom stambene zgrade i naši su se posjetitelji vjerojatno s čudom probijali do nas kroz mirise kuhanog kupusa, rublja koje se sušilo na hodniku i privremeno odloženih vrećica sa smećem. Sjećam se dobro prvog posjeta jednog od naših župana, izraz lica je sve govorio. Nakon godinu dana otvorili smo samo malo ozbiljniji ured u Karlovcu – taj se nalazio na prvom katu tržnog centra u Karlovcu, u neposrednoj blizini sexy shopa, a po zimi ga je bilo nemoguće zagrijati… Danas kad se naš glavni ured nalazi u sklopu Energetskog centra Bračak, zapravo rekonstruiranog dvorca obitelji Kulmer kraj Zaboka, kad u uredu u poslovnoj zgradi u Zagrebu radi gotovo 20 djelatnika, a iz novog ureda u Karlovcu vlastitom kotlovnicom na pelete grijemo cijeli blok Obrtničkog centra u Haulikovoj ulici, danas se naših prvih ureda sjećamo s osmijehom.

Osnivanje Agencije zajedno smo proveli moj kolega Velimir (op. a. - mr. sc. Velimir Šegon, zamjenik ravnatelja) i ja, a prve djelatnike zaposlili smo već u svibnju 2008. Do kraja 2008. već nas je bilo šestero, a do ljeta 2009. desetero. Samo za usporedbu – inicijalna EU financijska sredstva predviđala su četvero zaposlenika tijekom cijele prve tri godine rada Agencije. Međutim, potrebe na terenu i projekti koje smo razvijali, zahtijevali su srećom bitno drugačiju dinamiku.

- Sigurno se sjećate vašeg prvog projekta…

Prvi projekt uopće bila je rekonstrukcija jedne dionice javne rasvjete u Klanjcu. I danas smatram da je u tome važna simbolika – Agencija je osnovana radi pružanja stručne potpore našim županijama, gradovima i općinama, mi zaista jesmo njihov najbolji prijatelj. Bez obzira na mogućnosti velikih EU projekata, glamur europskih razvojnih i poslovnih banaka, mi ostajemo čvrsto povezani s našom bazom, pomažući i savjetujući za opće dobro.

- Koliko ste ih do sada realizirali, te koliko su ukupno vrijedni?

Kroz devet godina rada proveli smo stotine projekata, teško ih je prebrojiti. Ukupna vrijednost investicija koje su provedene u sklopu naših projekata sigurno prelazi 800 milijuna kuna, a od njih većina je financirana nepovratnim sredstvima europskih fondova ili našeg Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Mislim da ne postoji europski izvor financiranja dostupan za Hrvatsku na koji do sada nismo uspješno aplicirali. Raspon projekata je vrlo različiti – radili smo crowdfunding kampanje vrijedne 45 tisuća kuna, a vodimo i projekt objedinjene rekonstrukcije javne rasvjete vrijedan preko 20 milijuna eura. Sam proračun Agencije od prvih godina povećali smo više od 20 puta.

- Je li bilo teških trenutaka u kojima ste htjeli odustati i jednostavno dići ruke od svega?

Svatko ima teških trenutaka. Do sada nas je uvijek držala pomisao da radimo dobro i da radimo dobre stvari. Uvijek se interno šalimo da su problemi – izazovi. Problemi dolaze da ih rješavamo i tako ih treba doživljavati. Osobno me najviše frustrira česta hrvatska praksa da uvodimo komplicirane procedure, nepotrebne administrativne postupke, uvjerenja o uvjerenjima i da tako olako zanemarujemo – zdrav razum. Dobra rješenja uvijek moraju biti – jednostavna, ako to nije tako, onda se naprosto treba vratiti na početak i naći novo rješenje.

- Kako je misliti i raditi zapadnoeuropski u Hrvatskoj?

Raditi u Hrvatskoj je ponekad izazovno i naporno. Lijepo je vidjeti rezultate svoga rada – obnovljene škole, nove svjetiljke javne rasvjete, solarne kolektore na krovovima naših kuća. Nekada smo vodili ljude gledati kotlovnice na biomasu u Austriju i Sloveniju, danas sami možemo pokazati na desetke takvih objekata. Radi se zapravo o vraćanju duga, ja tako volim razmišljati – svi mi dobili smo obrazovanje u Hrvatskoj besplatno, red je da nešto od toga i vratimo društvu. Ovo je i naša domovina – jedina koju ćemo ikada imati, sjajna mala zemlja dragih ljudi, prekrasne prirode, ugodne klime… Raditi zapadnoeuropski zapravo znači raditi odgovorno, pratiti troškove, planirati racionalno. Nije to teško, zapravo je tako lakše raditi. Ozbiljan rad i sustavan pristup uvijek su najlakši način.

- Koji je najsretniji trenutak kojeg pamtite ili uspjeh kojim se najviše ponosite?

Dobitnici smo mnogih nagrada, neke su europske, neke domaće, ali njih uglavnom stavljamo na zid i nastavljamo dalje. Sjajan je osjećaj vidjeti dovršeni i realizirani projekt – nešto izgrađeno, nešto opipljivo i konkretno. Ponosim se da smo prvi u Hrvatskoj pokrenuli program poticanja obnovljivih izvora energije kod građana – ovim programom obuhvaćeno je čak 10.000 kućanstava. Uvijek ću pamtiti kada smo prvi puta dovršili program rekonstrukcije škola – sjajan je osjećaj kad vas ravnateljica ili ravnatelj škole uvjeravaju kako je sada u školi toplije, koliko se manje plaća za energente… Ili kad ne platite kavu u nekom gradu jer vam kažu – znamo tko ste, vi ste zaslužni da je rasvjeta u školi moje kćeri sada puno kvalitetnija. Uvijek se trudimo da naši projekti imaju i širu dimenziju – na primjer naš kotao na pelete u Karlovcu omogućio je stipendiju jednoj djevojčici bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Meni puno znači i da zapošljavamo tridesetak mladih djelatnika i da je svima njima omogućena edukacija po izboru i njihovim sklonostima – doktorati znanosti, tečajevi stranih jezika, usavršavanja, certifikati itd. Važno je samo da uče i napreduju.

- Gdje vidite sebe i agenciju u idućih pet godina i koliko planirate rasti?

Agencija sigurno može i treba rasti, svi mi još možemo učiti. Energetika se brzo razvija i godine pred nama donose velike promjene. Tu je naša uloga jasna – trebamo omogućiti da se u Hrvatskoj primjenjuju pametna rješenja i da energetska tranzicija ne ostane samo pojam nego da postane realnost. Budućnost energetike je energija koja je dostupna svugdje i potpuno je ili uglavnom obnovljiva. Budućnost je – niskougljična, bez obzira na izazove koji su pred nama. Nikada prije obnovljivi izvori energije nisu rasli ovako brzo i to je trend koji je nemoguće zaustaviti. Naši automobili postat će skladišta energije, a mnogi od nas bit će i potrošači i proizvođači energije. Tu znanje postaje presudno – znanje koje ćemo trebati imati da ne (po)ostanemo samo zemlja u koju se bogati dolaze odmarati. U sljedećih pet godina puno će se toga promijeniti, promjene se događaju sve brže, a ja se mogu samo nadati da ćemo biti na visini zadatka koji će se pred nas postaviti.