O sole mio!

Draga čitateljice, poštovani čitatelju,

početak srpnja pravi je trenutak za razmišljanje o Sunčevoj energiji. Ili za početak o Suncu. Znate li, na primjer da je Sunce gotovo savršena kugla? Razlika između ekvatora i pola je samo oko 10 km što je zanemarivo u odnosu na promjer od 1,39 milijuna km. Kada bi nestalo Sunca, na Zemlji bi nastupio mrak u roku od 8 i pol minuta, a za tjedan dana temperatura bi pala na čak -17,8oC.

Sada malo ozbiljnije… Znamo da je Sunce izvor energije, pokretač fotosinteze u biljaka, pa su tako fosilna goriva zapravo davno uskladištena Sunčeva energija. A kako zapravo izravno koristimo Sučevu energiju, odnosno možemo li to činiti i bolje?! Europska unija još je uvijek globalni predvodnik u izravnom korištenju Sunčeve energije, ali je Kina i Indija brzo sustižu. Hrvatska je i ovdje – na začelju. Fascinira podatak o instaliranoj snazi fotonaponskih (Sunčevih) elektrana po stanovniku. Hrvatska je po ovom pokazatelju u 2015. godini bila na 23. mjestu u EU, iz nje bile su samo Estonija, Finska, Latvija, Poljska i Irska! Za usporedbu, Njemačka je imala 46 puta više instalirane snage fotonaponskih elektrana po stanovniku, Belgija 27 puta, Grčka 23 puta, Češka 19 puta, Bugarska 13 puta… Trebamo li uspoređivati i prirodni potencijal? I iz aviona je jasno (a pomaže i pogled na kartu) da je prirodni potencijal Hrvatske i na primjer Belgije – neusporediv.

Energiju trebaju i Hrvati i Belgijanci, to je jasno. Međutim, turistička zemlja poput Hrvatske ima i još jednu značajnu tržišnu nišu – sezonska potrošnja u hotelima, kampovima, pansionima i apartmanima dešava se upravo onda kada je Sunčeve energije najviše. U Strategiji energetskog razvoja Republike Hrvatske iz 2008. godine zadan je cilj prema kojem se za fotonaponske sustave stanje u Hrvatskoj gledano po glavi stanovnika do 2020. godine treba izjednačiti stanju u Španjolskoj iz 2008. godine (11,7 W po stanovniku), te stanju Njemačke iz iste godine do 2030. godine (više od 45 W po stanovniku). Međutim, prema podacima HROTE o povlaštenim proizvođačima s ugovorom o otkupu električne energije, do početka 2017. godine instalirano je 1213 fotonaponskih elektrana ukupno instalirane snage od skoro 44 MW, dok je u Registru OIEKPP pri nadležnom Ministarstvu registrirano 494 Sunčanih elektrana ukupnog kapaciteta 1070 MW. Jednostavnom matematikom lako je izračunati da Hrvatska ovakvom dinamikom neće niti približno uspjeti ostvariti zadane ciljeve unatoč dokazanom velikom potencijalu.

Dakle, potencijal imamo, tržište imamo, a kako je s tehnologijom i znanjem (barem tehničkim)? Malo je poznato da je tvrtka Solarne ćelije Split (dio Končar elektroindustrije) nekad bila prvo postrojenje za izradu fotonaponskih panela u ovom dijelu Europe. Novigradski Solaris svojedobno je bila jedna od najbrže rastućih tvrtki u Hrvatskoj s više od pola milijarde kuna prihoda, ali nažalost nije izbjegao udar posljednje krize. Ipak, tvrtka Solvis iz Varaždina, danas najveći hrvatski proizvođač, 2017. godine je bila dobitnik Zlatnog ključa za najboljeg srednjeg izvoznika – nagrade koju tradicionalno dodjeljuje Udruga hrvatskih izvoznika. Sve u svemu, jednostavno je teško shvatiti zašto Sunčeva energija u Hrvatskoj uvijek ostaje negdje na margini, zašto se u nju ne ulaže, zašto se o njoj ne piše. Može li to zaista biti samo zato jer je ona jednako i jednoliko dana svima pa je teško zamisliti neke posrednike, provizije i kako njome trgovati?

Globalno, u obnovljive izvore ulaže se više nego ikada, a od njih opet najviše u Sunčevu energiju – u Sunčevu energiju u 2016. uloženo je više nego u sve druge proizvodne tehnologije zajedno!. Procjena je da se u Sunčevu energiju globalno uložilo oko 114 milijardi USD pri čemu je najveći projekt bio Ramanathapuram solarni kompleks u Tamil Nadu u Indiji. Rekordi se bilježe i u (niskoj) proizvodnoj cijeni Sunčeve električne energije – npr. rekordno niska cijena u 2016. bila je 29.1 USD za MWh (preračunato 0,19 kn/kWh) u Čileu. Za usporedbu – prosječna proizvodna cijena za (davno izgrađene) hrvatske elektrane procjenjuje se na oko 0,35 kn/kWh, dok su potrošači (kućanstva) u istoj godini plaćali između 0,25 i 0,5 kn/kWh bez naknada i poreza. Cijene padaju i širom Europe, u SAD, Indiji, Africi… Zanimljivo je vidjeti i da su investicije potpuno demokratski raspoređene – 50,5% investicija bilo je u zemljama u razvoju, a 49,5% u razvijenim.

I što ćemo zaključiti danas? Da nam nedostaje osmišljena politika, provediva i operativna strategija i da propuštamo prilike i potencijale koje Hrvatska posjeduje? Mene ovakvi su ovakvi zaključci već umorili, za sljedeću kolumnu treba smisliti nešto inovativnije. Uživajte na Suncu, oni sretni i na moru i razmišljajte o – Suncu. Na dohvat ruku nam je najizdašniji i najdemokratskiji izvor energije i treba ga samo iskoristiti. Njega se ne prodaje, ne transportira tankerima i kamionima, on može biti samo naš i samo vaš. Tako malo za to nedostaje…