Objavljeno: 12-04-2017

Objavio/la: Ivana Belić

Deja vu

Ovo nije još jedan tekst o partnerskim odnosima i kako ih unaprijediti ili možda i je. Danas, nakon jedanaest godina od moje prve konferencije, sjedim na još jednoj. Tema zanimljiva, važna za mene, tebe, sve nas. Okupili su se ljudi iz privatnog i javnog sektora. Oni koji znaju ili barem naslućuju da bi ih se trebalo ticati, vrhunski stručnjaci u svom poslu i oni koji to tek uče. Posjetili su nas i iz EU. Da nam prenesu znanja, podsjete što bismo sve mogli, a ne činimo. Jedan od njih govori „Ovo je moj treći posjet Hrvatskoj. No, tužan sam, jer moram primijetiti da se ništa nije promijenilo.“. Spomenuti gospodin tu je već treći put. Ja sa svojim skromnim iskustvom, ako ću ga brojati godinama, mogu reći – ja sam tu sto i prvi put i završiti baš kao što je i on – „ovdje se ništa nije promijenilo.“

Problem prvi – NEMA PROJEKATA

Ne, nije istina da nema projekata, jer postoje oni koji imaju projekte. Ne ideje, mogli bismo, već prave, žive projekte. Bore se godinama da im nadležne institucije raspišu natječaje, ali vlast se mijenja. Pa se grupiraju novi kadrovi, spajaju i razdvajaju ministarstva. I dok se oni snađu gdje su i što su, dolaze novi. A ti ljudi s projektima, pravim i živim projektima, kao da rade Sizifov posao. Jedan korak naprijed, dva nazad. I gledate ih u čudu, jer nisu odustali. Entuzijastični su i pišu neke druge projekte. Brojne provode. O tome malo tko zna, mediji su nezainteresirani, javnost uglavnom na minimalne informacije negativno nastrojena.

Problem drugi – NEMA NOVACA

Ne, nije istina. Novca ima, ali nam sustav ne funkcionira. Financijski sektor (banke) nemaju dovoljno informacija ili nemaju uopće informacija o modelima javno – privatnog partnerstva. A kada ih i imaju, vlast nije učinila ništa da kamatna stopa bude u tim slučajevima povoljnija baš kao i u zemljama zapadne Europe. Zašto? Zato što nam je to u nacionalnom interesu. Zato što bismo takvim projektima mogli obnavljati škole, bolnice, dječje vrtiće. Zato što bismo tim novcem mogli graditi ceste i tunele bez da ih petnaest puta farbamo, a sve to mogli bismo bez troška državnog proračuna. Da priča bude još bolja, projektima javno – privatnog partnerstva osnažili bi i vlastito gospodarstvo. Privatnicima bi dali posao za koji su stručni, usluga bi bila kvalitetnija, a rokovi ispoštivani.

Sada se sigurno pitate zašto se to ne radi?! Da, isto se pitam i ja, a odgovor je uvijek isti. Kao što je bio isti i prije jedanaest godina.

Konferencija od nacionalnog interesa. Vladajućih nema, medija niti jednog, jer se ta tema očito tiče 50-ak ljudi koji su pohodili konferenciju.

Danas slušam o tome da postoje zakonski okviri, da postoje smjernice, razradili smo strategiju. Sve smo mi u teoriji. Ali na praksi padamo ispite.

Vrijedni infrastrukturni projekti teški 20 milijuna eura čekaju političku odluku, resorno ministarstvo ili ministarstva da samo raspišu natječaj, da „oslobode“ novac.

Na konferenciji vrijedan panel, zanimljivi govornici, no onih ključnih opet nedostaje. Vladajuća struktura rješava problematiku stvaranu prije dvadesetak godina, budućnošću se nema tko baviti.

Treba ugasiti stvorene požare. Tko ih je stvorio? Nije EU, nisu projekti kojih nemamo, jer ih i te kako imamo, već mi sami.

Pitam se što će biti s novcem kojeg možemo potrošiti za projekte javno – privatnog partnerstva ako ih ne počnemo koristiti? Što će biti s EU fondovima u Hrvatskoj ako će nam ministarstva „spavati“ umjesto raspisivati natječaje.

Hoćemo li i o ovome morati pričati za desetak godina i hoćemo li više požare koje sami stvaramo moći ugasiti?!

Vrijeme leti, to nije samo fraza. Imamo ljude koji znaju i za divno čudo – koji žele. Hoćemo li ikada doći do trenutka kada ćemo po bilo kojem važnom pitanju moći reći „Da, postoji politička volja!“

Rješenje je zapravo vrlo jednostavno.

Na takvim i sličnim konferencijama trebaju sjediti oni čiji se potpisi čekaju. Oni trebaju biti panelisti, a svi ostali oni koji im postavljaju pitanja kako bi ih naveli da shvate. A tužno je da trebaju shvatiti da bi trebali raditi svoj posao.

Oni koji organiziraju konferencije trebali bi ih zvati, biti dosadni i uporni i ukazivati prstom ako treba. Možda zvučim poput tihog revolucionara, ali zaista mislim da ne pokazujemo prstom na one na koje bismo trebali, a o kojima ovisi naša svakodnevica i budućnost naše djece.

Bez osjećaja trebaju nam, moramo njegovati dobre odnose. Istina je i to , ali dođe vrijeme kada se rukavice trebaju skinuti.

Na tim istim konferencijama trebaju biti prisutni i oni koji prenose informacije do svakog čovjeka u ovoj zemlji. Nastavimo li projektne priče držati u sjeni i ne uvidimo li važnost informiranja sviju kojih se oni tiču, a tiču se svakoga od nas, ti će isti projekti, dogode li se oni ili ne, zauvijek tamo i ostati.

Sve što se danas ne nameće kao važno ostane nevažno. A mediji nisu neprijatelji, oni trebaju biti saveznik, korektiv i nas i projekata i onih koji donose odluke. Tako je barem napisano u knjigama. Ali tako jedino treba i mora biti.

Vlast nije tu zbog sebe, već zbog nas. Projekti nisu tu zbog projekata nego da bi ovo i sva ostala društva pokrenuli na bolje. A mediji su tu da to ispričaju. No, kako će pričati ako im mi nećemo znati ispričati priču? Nikako, jer nas gledaju kao na dosadne, još jedne u nizu birokrata. I vrtimo se stalno u začaranom krugu žaleći se kako se stvari ne kreću u željenom smjeru ili željenom brzinom.

Trebamo postaviti pitanje – što radimo krivo i što možemo napraviti bolje?! A možemo puno toga. Deja vu iskustvo istih tvrdnji i zaključaka nije posao koji odrađujemo, već realizacija i pomaci na bolje. To je ono o čemu se svaki put iznova priča. Ako je tako onda to treba znati i moja susjeda, građevinska i svaka druga investitorska firma koja je potrebna da se priča o javno – privatnom partnerstvu i dogodi.

I ne trebamo biti megalomani, ciljati na investicije koje naši gospodarstvenici ne mogu podnijeti. Zašto ne ići korak po korak?! Zašto ne zaintrigirati nadobudnu majku devetogodišnjeg djeteta koji treći razred pohađa u školi na kojoj otpadaju prozori i žbuka sa zidova?

Izraz kritična masa ne postoji bez veze, a kritična masa potrebna je uvijek za pokretanje i mijenjanje bilo čega.

Projekti su ljudi, nisu umjetne tvorevine, strana zasebna tijela.

Zašto cijela Hrvatska čeka Klepetana da se vrati Malenoj? Zato što je to jedna odlično ispričana ljubavna priča, s kojom se ljudi poistovjećuju, jer im treba nešto dobro i pozitivno da se poistovjete.

Na isti način mogu se poistovjeti s projektima, koliko god vam to zvučalo smiješno i nerealno, nije…

Kada će svaki od nas shvatiti da se projekti ne događaju da bi se događali, već da se događaju da žbuka i prozori sa zidova neke osnovne škole ne bi otpadali, onda će postojati kritična masa, a onda će biti i veća mogućnost za pokretanjem i dobivanjem političke volje.

I ne pokrenemo li stvari u tom smjeru, ova priča neće imati svoj sretan završetak, ali ga još uvijek može imati…

Objavio/la: Ivana Belić


Sva iznesena mišljenja i stavovi su odgovornost i predstavljaju autora, a ne odražavaju službeno stajalište Regionalne energetske agencije Sjeverozapadne Hrvatske.